7 razina ekonomskog ciklusa: Što možemo naučiti o osobnim financijama?
Kada se čovjek prvi put zainteresira za osobne financije, na način da želi osigurati svoju financijsku budućnost, on automatski shvati da mora proučavati upravljanje novcem i različita financijska tržišta. Međutim, da bi se efikasno upravljalo novcem ili investiralo na financijskom tržištu, neophodno je poznavati kako funkcionira ekonomija. Zavirivanjem u povijest ekonomije, dolazi se do nevjerojatnog otkrića da se sve ponavlja u ciklusima, odnosno vrti u krug.
Još nevjerojatnije postaje ukoliko čovjek shvati da to što se događa na nivou carstva (ekonomskog, financijskog, političkog) – u potpunosti se može preslikati na razinu pojedinca i osobnih financija. Radi toga ću opisati kompletan ciklus kako ekonomija funkcionira – na primjeru SAD-a. Svakoj osobi ostavljam zadatak da kao vladar svojih financija sve ovo prilagodi specifičnoj situaciji.
Sve počinje tako što država ima čvrst, stabilan novac – koji pristiže iz zdravog ekonomskog prihoda koji je obično osiguran određenom količinom zlata, srebra ili druge trajne vrijednosti. Konstantno se stvara višak koji omogućava štednju ili još bolje – potrošnju.
Više od sto godina, SAD ima čvrst i zdrav novac sa stopom rezerve od sto posto.
Na primjer, 20 dolara u papiru bilo je u potpunosti konvertibilno u 20 dolara u zlatu. Ali onda je 1913. godine Gold Exchange Standard uspostavio odnos rezerve od 40 posto, što znači da je 50 dolara jednako 20 dolara zlata. Čvrsta, stabilna valuta je iznenada devalvirana za više od polovine.
Kako ekonomija raste i jača. tako rastu i potrebe za lagodnim životom. Kreće trošenje na velike infrastrukturne projekte – biblioteke, škole, bolnice, autoceste…
1933. godine je predsjednik Roosevelt, pod idejom borbe protiv Velike depresije, pokrenuo masovne programe javnih radova. Da bi ih financirao, stvorio je valutnu inflaciju, povisivši vladinu cijenu zlata sa 20,67 na 35 dolara. Zatim je otišao još dalje, okončavši konvertibilnost papirne valute za zlato, a zatim potpuno zabranivši privatno vlasništvo nad zlatom. Zlatni certifikati se više nisu tiskali (iako su konvertibilni srebrni certifikati postojali i 1960-ih). Roosevelt je, u sve praktične svrhe, pretvorio Ameriku u državu socijalne skrbi, u kojoj se skupljaju sve veći iznosi poreza i troše na javno dobro – stanje stvari koje traje do danas.
Ekonomsko jačanje se ubrzo konvertira u političku nadmoć i utjecaj, što neophodno stvara potrebu za osiguranjem imovine. Kreira se vojska – s idejom da se zaštiti sve do sada napravljeno, kao i ono što će biti u budućnosti napravljeno.
1941. godine, američku je ekonomiju pokrenuo rat koji je financiran napuhanim američkim dolarima koji su potrošeni u inozemstvu, a u zemlju su vratili ogromnu zalihu zlata. Zapamtite, rat može biti dobar za ekonomiju ako se ne vodi na vašem tlu. Do kraja rata, SAD su posjedovale dvije trećine svjetskog zlata, a Europa je bila preplavljena papirnatim novcem. To je dovelo do suradnje svjetskih lidera koji su se sastali u Bretton Woodsu, New Hampshire, kako bi osmislili novi svjetski novčani standard.
Od sad će američki dolar vladati kao vrhovna svjetska valuta. Nije postojao odnos zlatne rezerve i Amerikancima je i dalje zabranjeno posjedovati metal. Međutim, zbog masovnih rezervi zlata u zemlji i trgovinskog viška u velikoj mjeri u korist SAD-a, stranci bi mogli nastaviti otkupljivati svoje dolare za zlato.
Prije ili kasnije, država dolazi do toga da mora proširiti svoje granice ili ih obraniti od širenja drugih država – što dovodi do rata. Rat sam po sebi dovodi do eksplozije troškova.
Za ukupno 245 godina postojanja, SAD je ukupno 228 godina u ratu.
Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države su jedina preostala industrijska sila koja nije bila desetkovana sukobom. Moglo se pretpostaviti da je proces obnove značio kraj rata, barem na neko vrijeme. Nije. Zapravo, SAD su se odmah transformirale u vojno-industrijsku državu, gdje je rat u osnovi vječan. Korejski rat, hladni rat i rat u Vijetnamu su neprestano povećavali troškove ili vođenja stranih ratova ili održavanja stalne domaće ratne spremnosti.
Tako neizmjerni tekući troškovi mogli bi se financirati samo deficitom, što je drugi izraz za valutnu inflaciju. Druge zemlje su to primijetile.
Do 1971. godine, dolarski standard stvoren u Bretton Woodsu je propadao. SAD su bile sve manje u mogućnosti opskrbiti se zlatom potrebnim za poticanje svog napuhanog dolara u vanjskoj trgovini. Ustvari, do tog trenutka, SAD su već izgubile 50 posto zlata kad su države ozbiljno počele otkupljivati svoje američke dolare za zlato. Nemilosrdno razblaživanje FIAT valute rezultiralo je izdavanjem dvanaest puta više dolara nego što su legitimno podržavali američki fondovi zlata.
Da bi se rat financirao, od stanovništva se uzima zdrava vrijednost i konvertira u valutu koja se može tiskati u neograničenim količinama.
Neravnoteža u trgovini dolar/zlato natjerala je predsjednika Nixona da se odrekne američkog ugovora za zlato. Zatvorio je zlatni prozor u kolovozu 1971. godine. Stranci više nisu mogli otkupljivati svoje dolare za zlato po fiksnoj stopi, a cijena zlata se mogla slobodno formirati.
Američki dolar postao je čista FIAT valuta, potpuno odvezana od bilo koje stvarne zalihe vrijednosti, bez ograničenja inflacije. To je potkopalo kredibilitet valute. Nešto se moralo poduzeti, a rezultat je bio petrodolar koji je proizašao iz sporazuma između SAD-a i Saudijske Arabije iz 1974. godine da će se svjetska trgovina naftom nakon toga odvijati samo – u američkim dolarima.
Budući da je svakoj zemlji bila potrebna nafta, pakt je poslužio za produženje monopola američkog dolara kao svjetske trgovinske valute za naredna desetljeća. Također, omogućio je da se inflacija i smanjenje vrijednosti valute odvijaju neprovjereno. Od 1974., dolar je izgubio oko 80 posto svoje kupovne moći.
Tiskanje valute u ogromnim količinama dovodi do pada kupovne snage stanovništva jer vrijednost konstantno pada, a cijene konstantno rastu. Takva situacija dovodi do gubitka povjerenja u kompletno tržište.
Posljednjih godina, američki savezni dug porastao je na preko 25 bilijuna dolara, a valutna inflacija ubrzano je napredovala.
Petrodolarni sistem se još uvijek drži. No, Kina kao najveći globalni uvoznika nafte, pokreće berzu (BRIKS) za trgovanje naftom u juanima te pokušava promijeniti valutu u kojoj svijet trguje sirovom naftom pa su tako, čini se, odbrojani dani petrodolara.
Strane zemlje postaju sve nervoznije zbog vrijednosti dolara koje su skupile zbog trgovinskog deficita SAD-a, koji se od 2000. kreće na desetke milijardi godišnje.
Povijest nas uči da kada vlade napumpaju svoje valute nakon određene točke, povjerenje ljudi i tržišta ispari.
Jedna od mogućnosti za rješenje ove situacije je neplaćanje američkog duga, praćeno deflacijom i velikom ekonomskom depresijom. Druga alternativa, hiperinflacija, mogla bi biti i gora opcija.
Valuta se masovno počinje konvertirati u druge opipljive vrijednosti i propada.
Počinje transfer bogatstva u kojemu siromašni postaju još siromašniji, a bogati pojedinci još bogatiji. Samo carstvo propada da bi ga preuzeo netko drugi, a cijeli ciklus počinje ispočetka.
U završnoj fazi carstva, valuta se uvijek u potpunosti ruši i pogrešne alokacije kapitala moraju se silom istisnuti iz sistema.
U ovim okolnostima, povijest kaže da se pogođena država (ili države) moraju vratiti nekom obliku fiksnog standarda monetarne procjene.
To je možda ponovljeni zlatni standard. Ili – tko zna? To bi moglo uključivati tehnološku inovaciju poput kriptovaluta.
Jedno je sigurno – dolazi dan da se računi poravnaju. To se može odgoditi na duže nego što zamišljamo, ali ne može se spriječiti.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
