Zdrav odnos
s novcem

9 razloga osjećaja manje vrijednosti kod žena: Kako podići vlastito samopoštovanje?

9-razloga-osjecaja-manje-vrijednosti-kod-zena-kako-podici-samopostovanje

9 razloga osjećaja manje vrijednosti kod žena: Kako podići vlastito samopoštovanje?

Zašto žene imaju osjećaj manje vrijednosti iako istraživanja pokazuju da su prosječno obrazovanije i bolje pripremljene za život?

Razlozi osjećaja manje vrijednosti

  • Od rođenja dobivamo poruke društva da je muškarac vrijedniji, a mi manje vrijedne.
  • Tretiraju nas kao gluplje i nesposobnije pa vremenom i same vjerujemo u to.
  • Trošimo mnogo energije na dokazivanje onog što se muškarcu podrazumijeva, ne shvaćaju nas ozbiljno.
  • Kvalitete ženskog principa se smatraju manje vrijednima.
  • Muškarac je mjerilo ženina uspjeha.
  • Besplatan rad u obitelji i jeftin rad na tržištu rada zorno govore da smo manje vrijedne.
  • Strah od isključenja iz društva – podržavamo patrijarhat da ne bismo bile isključene, pogotovo u malim sredinama.
  • Strah od fizičkog nasilja.
  • Drže nas u šaci uvjerenjem da nismo dovoljne.

Patrijarhalni sustav

Zato što su postavljene nisko u sustavu vrijednosti patrijarhalnog društva.

Ako te se tretira kao da manje vrijediš, osjećaš se tako i ponašaš se tako. Primjećujete da su ove rečenice napisane u pasivu: postavljene su, tretirane su. Ne može ni biti drugačije u trenutnom poretku stvari. No stvari se mijenjaju. Mijenjaju se istovremeno i na bolje i na lošije.

Kako nastaje osjećaj sebe?

Kako se oblikuje samosvijest, stav o sebi? Novorođenče nije svjesno sebe, ono stječe prve utiske o sebi prema reakcijama okoline. Ako nam okolina zrcali da smo vrijedni, da je krasno što postojimo, da ih usrećujemo svojim bivanjem, da je vrijedno to što činimo i učimo te nas tretira s poštovanjem i jednako kao druge ljude, već kao sasvim mala djeca stječemo o sebi takvo mišljenje.

Ako nas okolina podučava da smo vrijedniji i važniji od drugih, da smo centar svijeta, tako se osjećamo.

Ako nam okolina zrcali da smo manje vrijedni, to prihvaćamo, jer drugačije ne znamo.

Ti stavovi ne moraju biti izrečeni, dijete uči kopiranjem. To učenje je ključ samopoštovanja ili samoNEpoštovanja.

Kad sam polaznicima mog retreata za parove rekla koja je tema članka kojeg pišem za portal zeneinovac.com, odmah je palo mnogo primjera kako okolina u našem društvu drugačije tretira dječake i djevojčice dok odrastaju. Na primjer:

Baka unuci: Jesi, ti si baki pametna, a je, je… Znaš sve sama pa samo ti znaj.

Baka unuku: Ajme što si ti dušo baki pametan, ti ćeš biti velik čovjek.

Njemu je baka punila samopouzdanje, a njoj poslala poruku da je znanje i pamet nešto što za djevojku nije najbolje, čak je neprikladno, prkosno, znak kršenja prirodnog poretka. Baka ne izriče eksplicitno, ali svojim stavom pokazuje da ne odobrava njenu pamet.
Također: Što ćeš ti na pravu, ionako ćeš ostati odmah trudna (nap.: među najboljim je studenticama).

Svi poznajemo klišeje, primjere o ljepoti kćeri i pameti sinova. Znamo da se sinove potiče da budu avanturisti, slobodna duha, istraživači, a kćerima se takvo ponašanje smatra neprikladnim i tako dalje.

Od prvoga dana, od samoga rođenja pa i prije, uronjeni smo u izrečene i neizrečene stavove da su muškarci bolji, važniji, sposobniji od žena. Čak i u onim obiteljima gdje se poštuje žene, djevojčice i djevojke se s mnogo energije bore s utjecajima društva gdje su na svakom koraku i na svakom mjestu uspjeh, čast, poštovanje, ponos, uvažavanje i slične kategorije dostupniji muškarcima.

Žene se zato moraju više boriti, imati bolje rezultate, moraju dokazivati da je to tako, a muškarcima to pripada po rođenju, rodija se sin, rodilo se dite. Ovo su generalizacije koje su po samoj svojoj prirodi netočne i pretjerane, ali nisu daleko od istine.

Žene bez ikakvog razloga teže dopiru do položaja koji im omogućuju jednake prihode i mogućnosti. U svakom području gdje ima više novca, pretežno su muškarci. U svakom području gdje ima više besplatnog ili jeftinog rada, pretežno su žene. Velik novac se vrti u područjima muških igračaka: sport, ratovi, prostitucija, droge, natjecanja.

Time ne govorim da su muškarci direktno krivi ili odgovorni za to, ali sudjeluju u toj igri, većinom ne znajući kako stvari stvarno stoje.

Svako područje života ističe muškarce, a žene su gotovo nevidljive. U Zagrebu je samo 1.1 % ulica nazvano po ženama, u ostalim gradovima i mjestima je situacija još lošija. Većina ljudi na položajima je muškog spola, povijest pišu muškarci pa u školama učimo dio povijesti koji je u skladu s njihovim sustavom vrijednosti, o ratovima, osvajanjima, političkim borbama. Žene kao da nisu postojale u prošlosti.

Odasvud poruke:

Nevažne ste.
Nevidljive ste.
Ne postojite.

Na žene se obrati pažnja samo ako ne ispunjavaju svoje dužnosti, ako se otimaju kontroli. Ako ne rađaju nove igračke: vojnike, potrošače i porezne obveznike koji bi te igre trebali plaćati. Ako odbijaju besplatno raditi ili traže novac za svoj rad.

Neću nabrajati sve činjenice koje to dokazuju, besmisleno je to stalno ponavljati. Većina žena to jako dobro zna i osjeća na svojoj koži, većina muškaraca ne može to ni znati. Može pokušati razumjeti, ali ne može stvarno znati. Upravo zbog toga što skoro svi muškarci i skoro sve žene poznaju samo iskustvo svoga spola i roda, nemoguće je spoznati kako stvari objektivno stoje, svatko na te razlike gleda kroz filter svojih iskustava, obrazovanja, utjecaja okoline, kroz oči koje su od drugih oblikovane.

Rijetki su ljudi koji imaju oba iskustva i kao žene i kao muškarci. Jedna od tih osoba je dr. Paula Stone Williams, nekad muškarac, a danas žena. Toplo preporučujem da više puta pogledate njezin TEDx govor (I’ve lived as a man & a woman – here’s what I learned | Dr. Paula Stone Williams | TEDxMileHigh) u kojem opisuje primjere u kojima kao žena doživljava brojna poniženja i poteškoće koje kao muškarac nikada nije doživio. Kao žena troši tri do četiri puta više energije da dokaže nešto što kao muškarac nije trebao dokazivati, već se podrazumijevalo i s poštovanjem prihvaćalo.

Žene nisu shvaćene ozbiljno.

To vidimo i osjećamo na svojim leđima svaki dan. Često se događa da se samopouzdan muškarac postavlja iznad žene i tumači joj čak znanja u kojima je ona stručnija od njega. To se naziva mansplaining. Kao što Paula kaže, što te više tretiraju kao da ne znaš o čemu govoriš, to se više počinješ preispitivati znaš li uopće to o čemu govoriš. Tu se produbljava negativna spirala samopouzdanja, padaš u svojim očima sve niže i niže.

Zašto žene dopuštaju da ih se ne shvaća ozbiljno?

Zato što smo svi, i muškarci i žene, do odraslosti već toliko indoktrinirani da ni ne primjećujemo na koje je načine patrijarhat toksično ušao u svaku našu poru. Ako niste sigurni je li to tako, u tipičnim primjerima zamijenite uloge muškarca i žene pa će biti jasno kolika je neravnopravnost i nepravednost.

Patrijarhat – neravnoteža sistema

U patrijarhatu postoje različita mjerila, muškarac se procjenjuje prema postignućima (materijalni, financijski, sportski uspjeh i sl.), a žena se procjenjuje prema muškarcu kojeg ima za partnera. Kao žena možeš biti direktorica svemira, ako nemaš partnera, patrijarhatu si nevrijedna.

Muškarac je za ženu mjerilo stvari, mjerna jedinica za uspjeh. Jasno je zašto se žene žele udati skoro pod svaku cijenu, žele svoje mjesto u društvu u kojem ga je teško drugačije zaslužiti. Kako ne imati osjećaj manje vrijednosti? Čudo stvaraju roditelji koji uspijevaju odgojiti samopouzdane kćeri unatoč društvu u kojem živimo.

Patrijarhat je mnogo složeniji i toksičniji nego što to uopće možemo pojmiti. On nije samo odraz prednosti muškaraca (iako je i njima štetan), već je riječ o neravnoteži odnosa na svim razinama i u svim područjima. Riječ je o poremećenom sustavu vrijednosti.

Da bi neki sustav bio stabilan, svaki njegov član treba imati pravo pripadati i imati svoje mjesto. Ne neko tuđe mjesto, već svoje. To lako prepoznajemo u obiteljima: ako je svatko na svom mjestu, obitelj je stabilna. Ako su roditelji u skladnom odnosu, djeca su zadovoljna, opuštena, mogu biti djeca. Ako je roditelj npr. na mjestu djeteta, a dijete na mjestu roditelja, svi su uznemireni, nervozni, ne mogu se opustiti u svojoj ulozi, sistem nije u ravnoteži.

Upravo zato volim konstelacijski rad jer uvođenjem sistema u ravnotežu stvaramo sklad gdje je svatko na svom prirodnom mjestu.

Na isti način funkcioniraju i ostali sistemi: pojedinac sa svojim unutarnjim aspektima, društvo u cjelini, radni kolektivi, šire obitelji, sela, gradovi, grupe, razne zajednice.

Da bi društvo bilo u ravnoteži i skladu, sve njegove kvalitete trebaju biti priznate i na svom mjestu. No što se događa u patrijarhalnom društvu? Kvalitete muškog principa su precijenjene, a kvalitete ženskog principa podcijenjene. One bi trebale stajati rame uz rame, bok uz bok, jer su sve potrebne i jednakopravne. Budući da muškarci vladaju svijetom, vide svijet kroz svoj sustav vrijednosti, sve ono što ne razumiju ili ne osjećaju proglašavaju nepostojećim, nebitnim ili pogrešnim.

Time se odriču i svojih unutarnjih dijelova jer smo svi mi od predaka dobili i muške i ženske kvalitete, ali se zbog straha od isključenja iz zajednice odriču vještina, sposobnosti i potencijala intuicije, suosjećajnosti, kreativnosti, senzitivnosti, mekoće, povezivanja i ostalih kvaliteta koja se pripisuju ženama te ih ujedno umanjuju, proglašavaju nepoželjnima i problematičnima.

Žene – Logistika u obitelji

Sami muškarci ne vide da upravo zbog tih ženskih kvaliteta žene svojim besplatnim radom u obitelji i zajednici (pri tome ne govorim samo o kućanskim poslovima, već i o još dva velika radna mjesta, a to su organizacija logistike obitelji i emocionalni rad u obitelji, omogućavaju njima stjecanje prednosti jer imaju više vremena i energije za građenje karijere i ostvarenje svoje pozicije u društvu.

Organizacija logistike obitelji je nevidljiv besplatni rad. Tko pakira obitelj za putovanje? Tko brine o terminima odlaska liječniku, kemijskoj čistionici, tehničkom pregledu, majstorima, roditeljskim sastancima, nabavci namirnica, odjeće, novih tenisica, školskog pribora, organizaciji izvanškolskih aktivnosti, popravku perilice, odlasku kod veterinara, planiranju vrta, domaćim zadaćama, plaćanju računa, dječjim rođendanima, svim ostalim rođendanima, godišnjicama, čestitkama, brizi o roditeljima, odlasku u kazalište, instrukcijama, higijeni i čistoći…? Nastavite niz svojim idejama.

U mlađim obiteljima ili kod umirovljenika koji imaju više slobodnog vremena, to je možda bolje raspoređeno, ali to su iznimke. Većinu tog posla u većini obitelji vode žene. Taj je posao nevidljiv i njihovim partnerima nepostojeći, ali ga istovremeno podrazumijevaju: Pa nisi mi rekla da to napravimpogledajte strip na tu temu. Dok sjede pred televizorom, on zaista gleda film ili utakmicu, ona kao gleda, ali često planira. Tu se troši mnogo energije, vremena i snage svaki dan. Taj nam se rad ne priznaje i kroz to nepriznavanje dobivamo jasnu poruku da smo nevažne i bezvrijedne, da smo ropkinje koje samim svojim postojanjem to trebaju činiti, trebaju činiti to što kao ne postoji. To što se ne vidi dok činimo, ali se jako dobro vidi ako ne činimo. I tada smo krive. Kako u tome osjećati samopoštovanje kad nemamo poštovanje?

Moja supruga uvijek pakira SVOJ kofer kad se spremamo na godišnji odmor, meni jedan posao manje. Ona je sjajna. Tako sam sretan – Paul, otac četvero djece (izvor: Man Who Has It All – satirična stranica koja zamjenom uloga pokazuje kako bi društvo tretiralo muškarca kad bi ga tretiralo kao što tretira ženu – pokazuje apsurdnost patrijarhata)

Emocionalni rad

Većinom su žene te koje brinu o emocionalnom stanju članova obitelji. To je ogroman i težak posao. Nama kao ide lakše jer smo za njega educiranije, od malih nogu nas u njega usmjeravaju, stalno čitamo, učimo, tražimo savjete od prijateljica, majki, interneta, knjiga. Većina muškaraca ni ne zna da to područje postoji, a kamo li što bi s tim.

To vrijeme koje mi na to koristimo svaki dan i umaramo se time, njima je slobodno.

Te kvalitete se proglašavaju nepostojećima ili nepotrebnima, te se vještine i znanja ignoriraju, omalovažavaju, često ismijavaju. Oni rijetko idu na terapije, radionice, predavanja.

Žene su, ne samo za to odgovorne, već se iscrpljuju dokazujući koliko je to sve važno, iscrpljuju se trudeći se održati sustav zdravim. U tome također čine brojne pogreške, jer nije prirodno gledati sustav samo s jedne točke gledišta, samo kroz ženski princip, potrebno je vidjeti ga i kroz muški princip.

Mnoge žene ne dopuštaju da muškarac snosi dio odgovornosti

Unatoč tomu, mnoge žene brane tu organizaciju obitelji i ne dopuštaju da muškarac nosi svoj dio odgovornosti. To ne samo da im omogućava kontrolu, već ih čini neophodnima. Kad ne bi bile potrebne, možda bi bile odbačene, toliki je utjelovljen strah da imamo svoje mjesto samo kao funkcije da bi nas odbacili kad bismo postale beskorisne.

Stoga same pronalazimo poslove i načine da donosioci odluka, vladari naših života o nama budu ovisni.

To pogotovo vidimo kod žena koje nisu zaposlene, koje su financijski i egzistencijalno ovisne o svojim partnerima.

Ako ste odrastale u takvom okruženju, svakog ste dana gledajući svoju majku primale neverbalne poruke da su žene funkcije, sluškinje, ropkinje, da je muškarac vladar njenog života. Kako imati o sebi bitno bolje mišljenje? Iako ga obrazovanjem mijenjamo, duboko u nama i dalje kucaju preplašena srca naših majki.

Također, ljuta srca naših majki. Žene tisućljećima nose previše i stoga su ljute. U konstelacijskom radu često nailazimo na dominantne ženske linije, generacije žena koje su morale nositi i svoj teret i teret partnera jer su muškarci u toj obitelji bili slabi ili ih zbog ratova, odlaska na brod ili pečalbu nije ni bilo. Došli bi povremeno, napravili novo dijete i ostavili je samu s djecom, poljem, životinjama, njegovim i njezinim roditeljima, rigidnim zahtjevima društva.

Te su snažne žene zaslužne da je obitelj opstala, ali također nose ogromnu količinu ljutnje i zamjeranja. Današnje mlade žene vide svoje pretkinje i njihove teške živote, mnoge odbijaju živjeti sličnu sudbinu. Obrazuju se, ne žele mnogo djece ili uopće ne žele obiteljski život. Uspostavljaju ravnotežu. Svojim izborom životnog stila protestiraju. Osvećuju svoje majke i bake. Žive svoje Neću, svoje Ne dam i svoje Dosta.

Zašto žene brane patrijarhat?

Sukob svjetonazora

Žene iz rigidnog patrijarhalnog svijeta vladavinu muškaraca doživljavaju kao sigurnost, a ženu slobodnog duha vide kao prijetnju koja narušava sigurnu strukturu patrijarhata u kojem imaju svoje (iako neravnopravno) mjesto. Nisu svjesne cijene koju za to plaćaju odnosno, radosno je plaćaju u zamjenu za osjećaj sigurnosti. To je njihov izbor i imaju pravo na to. Ostale plaćaju cijenu slobode određenim stupnjem nesigurnosti, ali pristaju na to jer im je autonomija važna. Sve bi bilo u redu kad bi svjetovi bili razdvojeni, kad ne bi bilo posezanja u drugi svijet.

Razlika između slobodnih i kćeri patrijarhata je to što je slobodnima svejedno kako će kćer patrijarhata urediti svoj život (ako nitko zbog toga ne strada) i ako njih ne sili da žive po njenim standardima. Njoj nije svejedno kako će slobodne živjeti jer ne dopušta alternativu, sloboda joj izaziva podsvjesni strah da će, ako se patrijarhat uruši, izgubiti sigurnost koju patrijarhat donosi. Stoga se negativni osjećaji projiciraju na slobodne, one su krive što pokazuju da se može drugačije. Ovo je pojednostavljena generalizacija i vjerojatno ima mnogo varijacija. Također, često je nesvjesna.

Žena ženi vuk (ne vučica, već vuk)

Mnoge žene imaju iluziju da su se otrgle iz tog svjetonazora, ali i dalje sudjeluju u natjecanjima, gaze sve oko sebe, podmeću, igraju prljave igre. Ne surađuju sa ženama, ne cijene žene, ne povezuju se, ne potiču jedna drugu. Ponašaju se kao da se bore za mrvice pod stolom kojih nema dovoljno za sve. Taj osjećaj da nema dovoljno, osjećaj okomite hijerarhije u kojoj tražimo prihvaćanje samoga vrha, a ne osjećaj vodoravnog polja mogućnosti u kojem smo svi dobro došli, to je kvaliteta patrijarhata. Iz te vertikale izlazi iskustvo Žena je ženi vuk, iz horizontale suradnje izlaze odnosi podrške, mentorstva, zajedničkih poslova i projekata. Žene se prirodno ne organiziraju u hijerarhije, već u krugove. Žive ciklički, a ne linearno, čak i vrijeme doživljavaju drugačije. U krugu su jednake. To nosi odgovornost.

Odgovornost vlastite autonomije izgleda zastrašujuće dok se za nju nema kapaciteta. Kad ga se stekne, odgovornost postaje sloboda.

Tada srećeš slobodne ljude koji te dalje osnažuju i podržavaju, a život postaje manje predvidljiv, ali raskošan i bogat.

Stalno slušam iskustva žena koje su napadnute od drugih žena. Sretna sam da smo u našoj školi osobnog razvoja za žene uspjele stvoriti zdravu zajednicu u kojoj svaka ima svoje mjesto, poštovanje, podršku, dovoljno prostora za zdrav ritam autonomije i pripadanja.

Privilegije i strah

Sami muškarci ne moraju mnogo činiti za održanje patrijarhalnog sustava jer žene sljedbenice to čine za njih. Njima je dovoljno uživati u svojim privilegijama. Čak i oni koji poštuju žene ne znaju kolike privilegije imaju. Paul je to lijepo rekao:

Ne mogu izbrojati koliko puta sam rekao Cathy, svojoj bivšoj ženi: Tako mi je žao! Jednostavno nisam znao što nisam znao. Nema načina da visokoobrazovan bijeli muškarac razumije koliko je kultura prilagođena u njegovu korist. Nema načina da to razumije jer je taj način sve što je ikada znao i što će ikada znati. I suprotno, nema načina da žena ikada razumije potpun značaj toga jer je bivanje ženom sve što ona zna. Može imati nagovještaj toga kad radi dvostruko više za upola manje, ali nema ideju koliko je njoj teže nego tipu u Brooks Brother sakou u uredu preko puta. Ja znam! Ja sam bio taj tip. I mislio sam da sam jedan od dobrih dečkiju, osjetljivih na žene, smatrajući ih ravnopravnima.

Ako ne znate da postoje privilegije u društvu, ovaj video pokazuje kako smo ih nesvjesni. Zanemarite neke nespretnosti u jeziku i stavu naratora, pogledajte vizualno neravnopravnost početne točke s koje krećemo u život.

Ovdje se ne spominju rodne razlike, no slobodno dodajte na sve viđeno još i njih.

Što održava cijeli taj sustav živim: Strah

Žene se boje da će ostati bez zaštite patrijarhata, muškarci se boje da će izgubiti svoju dominaciju i lakoću življenja.

Ako smo stvarno slabe, nevažne, loše, nesposobne, nerazumne, histerične… Čemu sve to? Zašto je sretna, snažna i moćna žena neprihvatljiva? Zato što cijeli sustav pogodnosti leži na njenom besplatnom radu. Ona radi na poslu, obavlja kućanske poslove, brine o obitelji, organizira logistiku obitelji, brine o emocionalnom stanju obitelji, brine o široj obitelji, volontira u zajednici, a od svega navedenog je plaćena samo na poslu i to uglavnom premalo. I što je još važnije, ne ostaje joj vremena da primijeti da je to sve pogrešno.

Dobrovoljno u tom sudjelujemo i dobrovoljno ostajemo.

Drže nas u šaci uvjerenjem da nismo dovoljno. Nismo dovoljno lijepe, dovoljno mlade, dovoljno poslušne, dovoljno krotke, dovoljno štogod. Imamo premalo djece ili previše djece, ako radimo, zašto radimo, ako ne radimo, zašto ne radimo, ako radimo nismo dobre majke, ako smo dobre majke, nismo dobre radnice. Nema dobrog načina koji bi ugodio sustavu, osim da šutimo i radimo što se od nas traži.

Možda mislite da pretjerujem? Još niste bile u toj situaciji pa vam se čini da ne postoji?

Tamo gdje vlada strah, vladaju drugačija pravila. Sigurnost i pripadanje su sile za koje ćemo sve učiniti. Pristati na loše odnose, na umanjivanje sebe, na osjećaj nedovoljnosti, sve samo da smo sigurne i da nismo isključene iz zajednice. Isključenja znaju biti brutalna pa je potrebna velika količina hrabrosti živjeti svoju autentičnost.

No, tko jednom doživi svoju autentičnost, ne može se više vratiti u lažnost.

To buđenje otežava činjenica da smo fizički slabije i da se većina nasilja nad ženama događa u obitelji i to od poznatih osoba, uglavnom od muškaraca, najčešće od partnera. Pravobraniteljica upozorava kako su žene i dalje, u velikoj većini, žrtve nasilja u obitelji.

Lani je zbog toga prekršajno prijavljeno više od 10 000 osoba, 78 % muškaraca i 22 % žena. Od ukupnog broja počinitelja kaznenog djela nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 91 %, a žena 9 %, među žrtvama 75 % su žene, 25 % muškarci.

To je tako u većini zemalja svijeta, ali globalni pokreti #metoo i kod nas #spasime donose promjene pa ti novoosviješteni muškarci koji nisu bili svjesni privilegija sami podržavaju novi feminizam, tj. ravnopravnost mogućnosti. Još uvijek se u našem društvu među običnim ljudima feminizmom pogrešno naziva borba protiv muškaraca, što je besmisleno jer to ne donosi pomak, već novu neravnotežu. Vidim feminizam kao pokret jednakih mogućnosti i sve češće čujem muškarce koji se izjašnjavaju feministima.

Paul je učeći o bivanju ženom pitala svoju prijateljicu Jenn:
Što žene traže u muškarcu? – rekla je –  Žene traže muškarca koji će poštovati njenu jedinstvenost, koji će shvatiti da naše darovitosti nisu manje ni slabije, već drugačije, ustvari sveobuhvatnije i suštinskije.

Sad, naravno da postoje muškarci koji poštuju žene, mnogo njih, kao moj prijatelj i kolega svećenik (Paula je ranije bila svećenik), želim da znate da ste mnogo sposobnije nego što mislite, mnogo ste moćnije nego što znate i odražavate najbolje od onog što znači biti potpuno ljudskim. A vi, dečki koji se sada osjećate više nego malo neugodno – razumijem vas. Nikad nisam mislila da sam (kao muškarac) imala privilegije, ali jesam. I vi ih imate.

Što možete učiniti? Možete nam vjerovati kad vam kažemo da možda imamo jednakost, ali da nemamo pravednost. Tu nije riječ o ravnopravnoj igri, niti je ikada bilo. Možete biti dio rješenja tako da nas podignete na jednak položaj, imate tu moć.

Na to bismo mogli reći da opet od njih tražimo priznanje, ali da, trebamo ga. Svi smo mi stvoreni 50 % od muškarca i 50 % od žene i negiranje muškarca ujedno negira i naš unutarnji muški dio, naš muški princip. Svi trebamo i jedno i drugo, imamo u sebi oboje i dokle god poričemo jedan od ta dva principa i preuveličavamo drugog, nećemo imati unutarnji mir i sklad. Samim tim ni vanjski.

Ostali razlozi osjećaja manje vrijednosti

  • Poštujem muškarce, žene mrzim – ako je majka bila dominantna ili slaba ili zlostavljala kćer ili je otac imao bliskiji odnos s kćeri nego sa suprugom.
  • Lojalnost majci i njenom teškom životu: Majko, neću biti uspješnija i sretnija od tebe, noseći tvoj teret odajem poštovanje. (Sabotira sama sebe, to je pogrešan način)
  • Slomljena volja nerealnim očekivanjima roditelja i nemogućnošću kćeri da ispuni ta očekivanja. To stvara perfekcionizam, dovodi do pregaranja i/ili do odustajanja: Ionako te ne mogu zadovoljiti, nikad nije dovoljno dobro, nisam vrijedna, ne uspijevam.
  • Rano odrastanje preuzimanjem uloga odraslih, umorna od uloga.
  • Same preuzimaju terete koje nitko ne želi nositi, mada nitko to od njih ne traži. Umorne od toga, osjećaju se nesposobne.

Da ponovimo, žene imaju osjećaj manje vrijednosti jer:

  • Od rođenja dobivamo poruke društva da je muškarac vrjedniji, a mi manje vrijedne.
  • Tretiraju nas kao gluplje i nesposobnije pa vremenom i same vjerujemo u to.
  • Trošimo mnogo energije na dokazivanje onog što se muškarcu podrazumijeva, ne shvaćaju nas ozbiljno.
  • Kvalitete ženskog principa se smatraju manje vrijednima.
  • Muškarac je mjerilo ženina uspjeha.
  • Besplatan rad u obitelji i jeftin rad na tržištu rada zorno govore da smo manje vrijedne.
  • Strah od isključenja iz društva – podržavamo patrijarhat da ne bismo bile isključene, pogotovo u malim sredinama.
  • Strah od fizičkog nasilja.
  • Drže nas u šaci uvjerenjem da nismo dovoljne.

Zašto je važno sve to znati i razumjeti?

Zato da znamo koliki je utjecaj vanjskog na nas i da nije sve do nas. Koliko su snažne sile koje su nas oblikovale i da nismo krive. Što ne znači da na to sve trebamo pristati, već ih u svom životu raskrinkavati i svaki put kad primijetimo u sebi da se umanjujemo, imamo pravo odabrati drugačije.

Što činiti? 

  • Govoriti javno o svojim negativnim iskustvima, osvještavati društvo kako stvari stoje. Npr. pokreti PrekinimoŠutnju, SpasiMe, MeToo.
  • Povezivati se i organizirati alternativne servise i platforme, npr. Nismo Same (pomoć ženama oboljelim od raka). One nastupaju 50+ – platforma za žene starije od 50 godina.
  • Ne preuzimati terete koji nisu naši.
  • Educirati se u školama osobnog razvoja, raditi na vlastitom osnaživanju.
  • Brinuti o sebi.
  • Osvještavati neravnopravnost i ne pristajati na nju, ne «gutati» i šutjeti

 

Poveznice:

Mansplaining

Video o privilegijama

TEDx govor I’ve lived as a man & a woman – here’s what I learned | Dr. Paula Stone Williams | TEDxMileHigh

Transkript TEDx govora Paule Stone Williams

Web stranica autorice

Foto: Ingram Image

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Ususret Svjetskom danu žena u ICT industriji: Alice in Blockchains donose drugo izdanje Web3 Tales konferencije u Zagrebu

10 lekcija milijunaša koje bi svatko trebao naučiti

Malene Rydahl otkriva što hrvatski lideri mogu naučiti o povjerenju u sustav od Danaca

Prijava za članice

Pretraga

znn