Ana Teskera: Motivacija našim zadrugarima bila je zabava, da piju fino pivo i da podrže žene koje ga rade
Ana Teskera je poduzetnica, suosnivačica i CEO Zadružne pivovare Brlog koja je prije gotovo 7 godina zajedno s prijateljicom odlučila hobi pretvoriti u biznis. Kako i sama kaže, njihove prve pive kuhane su na balkonu u loncu za ajvar, a danas su jedna od vodećih craft pivovara u Hrvatskoj.
Što ju je motiviralo da se okuša u ulozi poduzetnice, ali i kako funkcionira rad crowdfunding poduzeća, otkrila nam je u nastavku!
Ana: Po prirodi sam strašno ushićena kad imam ideje za bilo što, od napraviti njoke do izgraditi kućicu na drvetu ili pokrenuti neki projekt. Baš me pogoni maštati i pričati o idejama, makar ih ne ostvarila 99 posto.
I iako je to prisutno oduvijek, valjda mi je bila potrebna (i presudna) još jedna ludorija, možda netko da imam s kime pričati o stvarima koje radimo. U mom slučaju je to bila prijateljica Maja s kojom danas vodim pivovaru Brlog.
Foto: Ana Teskera
Ana: Dobila sam neophodan posao kod čovjeka kod kojeg nikada ne bih radila da nije bilo neophodno. Taj gazda je sušta suprotnost svim mojim vrijednostima pa sam jedva izdržala godinu i čim sam dobila zakašnjele plaće – otišla sam.
Za to vrijeme sam upoznavala spomenutu ludoliju s kojom sam avanturistički pomogla jednom samostanu upogoniti proizvodnju pekmeza u vrlo neobičnoj priči, a i zajedno smo na balkonu kuhale pivo iz čiste zabave. Sjećam se da je tada Maja selila iz Zadra u Zagreb pa sam je nagovarala da dolazi češće jer meni je bilo dosadno.
Nisam znala nikog i tražila sam si zanimljive hobije, od učenja jezika do cirkus joge i sve što je Zadar imao (nije imao kul pivo), a za Maju sam imala ponudu koju ne može odbiti jer obožava pivo i prava je majstorica. Tako da sam ostala u Zadru zbog rečenice: hoćeš kuhat sa mnom pivo?. Ona je došla na mjesec dana, ali nikad nije otišla. 🙂
Ana: To je alat koji ne uspijeva bez štreberskog pristupa (tvrdim ja, totalni improvizator). Cca 80 posto kampanje se odradi prije javnog lansiranja. To znači da barem trećinu svih uplata već znate unaprijed (rezervirate ih ili čak prikupite unaprijed). To isto znači da hrpa tekstova, slika i slično mora biti pripremljena unaprijed, a sam pitch mora biti dovoljno jasan da koncept načelno razumije osmogodišnjak.
I još je za zapamtiti da to nije žicanje nego ulaganje i da nitko neće nama uplatiti samo zato što postojimo i nama baš treba taj novac. Ljudi uplaćuju jer nešto dobivaju i to samo ako vam vjeruju. Da, vjeruju vam jer se vi pobrinete tako što ste objavili stvar s već 30 posto prikupljenog novca, a dobiju ono što vi nudite zauzvrat (perkovi – proizvodi, usluge, zatim ideje, inspiracija, social impact, neki spektakl dobro osmišljen).
Najčešće greške su upravo u loše postavljenim perkovima (ponudi) i još gorim pitchevima – često niti nakon pogledane dvije minute videa ne razumijem što pjesnik želi reći, a još manje zašto bi mu dala lovu. Ostavljaju osjećaj da ti ljudi nikada nisu uplatili nekom drugom u kampanju i nisu osjetili taj proces koji prolazi uplatitelj. Najčešće kad vide da kampanja ne ide dobro, krenu tražiti pomoć, ali tada je kasno (jer 80 posto se radi unaprijed!).
Ana: Zamisli se u stanu s cimerom u gradu u kojem nikog ne znaš i ništa nemaš. Kad bi netko došao u goste cimeru, ponudila bi domaće pivo – nagneš se s kauča i natočiš ga na neku pipu priručno namontiranu na frižider i gostu se jednostavno objesi vilica kad kaže: što ja trebam napraviti da to imam doma?. Svi oni sa obješenim vilicama bili su impresionirani umijećem da od stare krntije sklepamo točionik i same si skuhamo pivo u loncu za ajvar i onda tako spektakularno sirotinjski vedro ponudimo gostima nešto vrhunsko, što se ne može niti kupiti u Zadru. I onda ih još nasmijavamo s: mi jadne same kuhamo pivo jer nemamo para da ga kupimo.
Ljudi su u našoj ideji otvaranja pivovare sami htjeli sudjelovati. Moj prijatelj i moj vječni mentor (Robert Pašičko) je gledajući nas preporučio da pokrenemo zadrugu, jer lakše ćemo doći i do kupaca i investicije i pomoći u svemu ostalom jer nemamo vlastitog poduzetničkog iskustva, plus biti ćemo otporniji na krize. I to je sve bilo točno.
Dobile smo elan i ohrabrenje za koje ja ne znam alternativu, to je hrpa mentora i tješitelja koji su tu da ostanu, među ostalim i jer su stavili dio svog novca u zadrugu.
Motivacija ljudima koji su postali članovi naše zadruge (a sad nas je 120 iz cijelog svijeta) je bila zabava, da podrže žene koje kuhaju pivo, da piju fino pivo, osjećaj da pomažu, da vide iz prve ruke kako to radi, da nešto nauče, da se ogrebu o našu energiju, da ulože u nešto što vjeruju, znatiželja, da oplemene svoj novac jer se kod nas od njega stvara nova vrijednost i šalje poruka ohrabrenja prvenstveno ženama, ali i svima koji počinju od nule. Za još nešto godina, doći će i profit na red. U konačnici – držat lovu u našoj zadruzi je bolje, zabavnije i edukativnije nego je čuvati u banci i nakon svih ovih godina stvarno sve čvršće stojim iza toga.
Mana je valjda to što zadruga nije samo tvoja firma i profit se dijeli sa zadrugarima (kao i rizik!). Zato stvarno nije za svakoga – iznimno se bazira na transparentnosti i povjerenju pa oni kojima to ne ide… drugim putem!
Rezultat kombinacije crowdfunding načela i zadruge u primjeru Brloga – mi smo inovirali koncept i neke interne pravilnike pa pomoću zadrugara prikupili oko 300.000 eura ulaganja u tri i pol’ kampanje. Posljednje prikupljanje je započelo iza nove godine i uplaćeno nam je 100.000 eura u par tjedana za nabavu nove automatske punilice piva; prethodno smo u 2020. prikupili 50.000 eura u tri dana, oba slučaja u par poslanih mailova bez ičega javno objavljenog.
To sve sada možemo brže nego ikad zbog dugo godina stvarane pozicije, tj. jake zajednice s velikim povjerenjem. Brže smo prikupili lovu od zadrugara nego je banci trebalo da uopće pročita dokumentaciju i zatraže prvu dopunu. Odobren kredit smo upravo odbili od banke, jača su nam karika zadrugari kojima je stalo.
Foto: Brlog pive
Ana: Ma spektakl… Mislim da sam imala loše mišljenje o novcu, kao da ga nisam htjela ili sam preozbiljno shvatila ono novci kvare ljude. Nakon osamostaljenja postala sam iznimno slobodna, bezbrižna, trošila bi sve što imam s velikim veseljem i lakoćom (nemam djece pa nije tako teško). Živjela sam avanturistički životni stil koji me istinski definira. I danas sam više zaigrana oko ludosti, ideja, avanture, finog sira ili motorne pile (sve ja to volim), ali sam shvatila da je novac i super saveznik i da pritom može biti jako zabavan.
Isto je i s prodajom. Nekad sam mislila da je to fuj, a sad uživam u toj ulozi jer imam osjećaj da pomažem nekom da dobije što želi i radim to bez imalo iskrivljenih namjera uvaljivanja ili nešto slično što dođe s predrasudama prema prodaji ili novcu.
Molim da se registrira i da sam bila jako sramežljivo dijete, šutljivo i tiho, držala bih se tati za nogu da se sakrijem od gostiju koji dolaze, ne daj Bože da nešto javno izgovorim. Čak i na faksu me još bilo sram ići pitati na štand koliko košta cijena jahanja. Tek s izlaganjem prema van, iz potrebe rekla bih, i to krajem dvadesetih, sam počela ličiti na ovo što mi danas govore – lako tebi, ti si totalni ekstrovert. E pa nisam i nije mi lako i nek sad svi znaju – samo sam se pošteno izložila i onda se privikla pa me prestalo biti briga. Jei!
Svakako, svaki dan u svakom pogledu i dalje se obožavam izgubiti negdje i ono kad nestane benzina na brodu pa slijedi avantura, ali shvaćam da ima nešto i u materijalnom, donosi financijsku slobodu pogotovo za kasnije pa počinjem paziti.
Ana: A tek sam počela lani, sorry! Stavljam u revolut vault svaki mjesec. Naučite me o mirovinskom stupu ili životnom! Što trebam?
Ana: Iskustva! Hrana, izleti, alati za izradu bilo čega, sve što proizvodi emociju.
Ana: Podržavam kad su humanitarne krize, kad me nešto emotivno ubode, podržavam crowdfundere koji rade stvari ispravno. Najradije podržavam one koji pokazuju da će ustrajati i biti održivi (dakle: mali biznisi).
Ana: Nisam ga dovoljno doživljavala i nisam se trudila oko novca. Nisam ništa štedjela, nisam niti trošila, sve gore opisano u svoje vrijeme.
Ana: Štedi, zaradi svoj novac, svašta… Moji su poduzetnici i stvaraju oduvijek, odrasli su seoski skromno i petero nas je djece u obitelji, a ipak, osjećam se kao da sam dobila dobro je dok imaš posao fore u mladosti. Nemam pojma odakle im to, niti što će taj savjet meni, niti jesam li ja to krivo čula i razumjela jer stvarno podržavaju biznis, razumiju rizik, poduzetni su, aktivni, radišni.
Na kraju sam zaključila da ti ne koristi nijedan savjet dok na njega nisi spreman – nit sam ja tad bila spremna za prihvatiti bilo koji posao, nit sam bila spremna odvažiti se i nešto poduzeti sama. Sve na kraju moraš sam prokljuviti.
Ana: Talasaj mala! Nećeš se izvući iz ničega tako i onako, bolje se čim prije izloži i još važnije – čim prije pogriješi. Pošteno se osramoti, spotakni se na nekoj pozornici u štiklama (ok, ne nosiš ih, nešto drugo spetljaj, slomi nos, zaboravi tekst, izazovi reakciju..). Nakon toga blistaš k’o da su te octom polirali.
Foto: Ana Teskera
Ana: Svi talasajte! Sve isprobajte, sve dugmiće pritisnite. I budite Neposlušne, možda vas netko i nagradi (npr. ovako).
Foto: Privatna arhiva Ane Teskere
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
