Branka Erdelji-Štivić: Ne moraš zadovoljiti bilo čija očekivanja, vjeruj sebi, odbaci strah i pri tome smiješ pogriješiti

Razgovarali smo s Brankom Erdelji-Štivić – liječnicom koja je dokazala da je mirovina vrijeme za savladavanje novih znanja i pokazivanje skrivenih talenta. Velika je zaljubljenica u književnost što dokazuje autorstvo dviju knjiga: Starenje za početnike i Bake u avionima, a otkrila nam je kako je u planu i treća knjiga.

Detaljnije o snalaženju ulaskom u mirovinu, talentu pisanja i planovima za budućnost pročitajte u nastavku.

  • ŽIN: Je li mirovina kraj života ili može drugačije?

Malo straši pomisao da nakon mirovine nema dalje, nema nekog novog razdoblja u životu. Međutim, imamo širok prostor slobode koristiti svoje dane, kojih je tko zna koliko pred nama, po vlastitim nahođenju, ispuniti ih aktivnostima i sadržajima koje izaberemo, zadržavajući pri tome svoj integritet i kreativnost.

Stoga, naravno da može drugačije.

  • ŽIN: Kako ste se osjećali ulaskom u mirovinu, koje su tu emocije bile prisutne kad je došao trenutak za mirovinu?

Po odlasku u mirovinu još sam gotovo tri godine pomalo radila za svoju tvrtku na nekim zanimljivim projektima.

Nakon toga sam prvo uživala u svojoj slobodi, vidjevši pred sobom dugi godišnji odmor, imala sam u planu popis aktivnosti kojima ću se baviti, no svejedno sam u nekom trenutku osjetila prazninu i nepripadanje.

Malo je potrajalo dok nije sve sjelo na svoje mjesto. Naučila sam da je potrebno i sebi dati vremena.

  • ŽIN: Kako ste otkrili talent za pisanje?

Uvijek sam nešto zapisivala, a godinama ranije sam u raznim prilikama izgovarala: e, kad ja odem u penziju nabavit ću psa, pisat ću, otići ću u Dolomite ljeti, u Provansu u svibnju…

Nisam pri tome mislila da će me pisanje toliko zaokupiti i postati mi tako važno. Pas je također stigao, a Dolomiti i Provansa još čekaju.

  • ŽIN: Jeste li se išli dodatno usavršavati?

Polazila sam radionice Nađi se u prozi u Centru za kulturu Trešnjevka, koje je organizirala Romina Bengez, a izvrsno vodila Milena Benini. Dopalo mi se pa sam ostala ondje tri godine.

Nedavno sam u Centru za kreativno pisanje pohađala odličnu radionicu Raspisivanje, Ivane Bodrožić.

  • ŽIN: Što ste sve dosad napisali i kako je publika reagirala?

Prvo sam napisala roman Starenje za početnike, a činjenica da ga je urednica Milena Benini ponudila nakladniku i da ga je Beletra odlučila izdati, me toliko usrećila da nisam imala daljnja očekivanja.

Međutim, roman je izazvao pažnju publike, Ministarstvo kulture je otkupilo knjigu za knjižnice, a iako je zašla svibnju 2019 godine, u knjižnicama se i danas dosta posuđuje.

U međuvremenu sam počela pisati priče o ženama treće dobi koje sam viđala po aerodromskim čekaonicama kako putuju u različite europske zemlje brinuti o svojim unucima. To je fenomen vrijedan pažnje, nešto kao nuspojava iseljavanja mladih obitelji i uopće migracija mladih ljudi po svijetu.

Tako su nastale Bake u avionima, priče koje propituju novu ulogu baka i djedova u raseljenim obiteljima. Priče se bave pitanjem je li moguće graditi bliske odnose, podržavati svoju djecu i pružati unucima bezuvjetnu ljubav neovisno o udaljenosti.

branka 3 min

Foto: Knjige Branke Erdelji-Štivić

  • ŽIN: Kako ste se osjećali kad ste shvatili da će kćer ostati u Njemačkoj i da nećete imati unuke pored sebe?

Moja kći je otišla na studij u Njemačku, ondje je osnovala obitelj, našla svoje mjesto, pustila korijenje, a taj proces je trajao godinama i tako se spoznaja da će ona ondje ostati polako gnijezdila i sazrijevala u meni.

Sretna je okolnost što su unuci došli nakon što sam prestala raditi pa imam slobodu raspolagati svojim vremenom i tako biti dio njihovih života.

Važno je dati nabolje od sebe u zadanim okolnostima.

  • ŽIN: Kako je to zapravo biti baka u avionu?

To više nije baka koja prima unuke na mjestu gdje je čvrsto ukorijenjena, dakle u svom domu, u svojoj kuhinji, čak ni u svojoj kulturi, nego se javlja kao baka-gost u zemlji čije običaje i kulturu ne(dovoljno) poznaje, čiji jezik često ne razumije, a pri tome je gost i u domu obitelji svoje
kćeri/sina.

To je baka koja izlazi iz svoje zone komfora, a to za nju može biti muka i gnjavaža ili može biti prilika za učenje i osobni rast.

  • ŽIN: Kako je na vašu umirovljeničku aktivnost reagirala okolina?

Moja bliža okolina me podržala, a bliske prijateljice su čitale tekstove u procesu nastajanja jedne i druge knjige, tako da unutar užeg kruga nije bilo puno iznenađenja.

Međutim, istina je da sam se tu i tamo susrela s tim pitanjem, bilo je trenutaka kad sam si ga i sama postavljala. U međuvremenu sam naučila: ne mogu biti samo u penziji.

  • ŽIN: Što Vas gura i inspirira?

Znatiželjna sam, želim ići novim putevima, zakoračiti k nepoznatom i ne volim kolotečinu.

  • ŽIN: Koji su planovi za dalje?

Planovi idu u dva pravca.

Prvo mislim da potencijal obiju knjiga, a naročito zbirke Bake u avionima, koja još nije ni zaživjela među čitateljima, nije sasvim iskorišten.

U svijetu postoji trend literature o ljudima treće životne dobi, što ne čudi jer udio te dobne skupine u većini zapadnih društava raste. Mislim da treba govoriti o osobama starijim od šezdeset i pet kao o cjelovitim bićima u kojima i dalje egzistira emotivni, kognitivni i duhovni svemir, koji okolina, fokusirajući se samo na ulogu bake ili djeda, često ne primjećuje.

Dakle, tema je vrijedna pažnje i kanim se njome u budućnosti baviti.

Drugo, u radu je nova tema i nadam se nova knjiga u dogledno vrijeme.

  • ŽIN: Kad gledate svoj život unazad jeste li nešto pogriješili, za čime žalite?

Zamislila sam se nad ovim pitanjem.

Naravno da sam griješila no nema žaljenja, već i zato što su me u određenoj mjeri oblikovala sva moja iskustva, i ona dobra i ona manje dobra.

  • ŽIN: Što biste poručili mlađoj sebi?

Najvažnije što bih poručila mlađoj sebi jest: ne moraš zadovoljiti bilo čija očekivanja, vjeruj sebi, odbaci strah, djeluj, pri tome smiješ pogriješiti.

  • ŽIN: Što mislite da je najvažnije u životu?

Mislim da je važno moći voljeti i kad je teško; važni su ljudi, obitelj prije svih; važna je strast u svakom smislu; važno je učiti, neprestano, od starijih, od mlađih, od učenih, od onih koji to nisu, od životinja, iz prirode, iz knjiga i slika…

Također mislim da su uvažavanje i poštovanje izuzetno važni.

Foto: Privatna arhiva Branke Erdelji-Štivić

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Pretplatite se besplatno i primajte naše nove članke i popuste u inbox!

Share on facebook
Facebook
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on linkedin
LinkedIn
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
Email

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

zatvori
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.

Košarica

zatvori