Zdrav odnos
s novcem

Branka Erdelji-Štivić: Ne moraš zadovoljiti bilo čija očekivanja, vjeruj sebi, odbaci strah i pri tome smiješ pogriješiti

branka2 min

Branka Erdelji-Štivić: Ne moraš zadovoljiti bilo čija očekivanja, vjeruj sebi, odbaci strah i pri tome smiješ pogriješiti

Razgovarali smo s Brankom Erdelji-Štivić – liječnicom koja je dokazala da je mirovina vrijeme za savladavanje novih znanja i pokazivanje skrivenih talenta. Velika je zaljubljenica u književnost što dokazuje autorstvo dviju knjiga: Starenje za početnike i Bake u avionima, a otkrila nam je kako je u planu i treća knjiga.

Detaljnije o snalaženju ulaskom u mirovinu, talentu pisanja i planovima za budućnost pročitajte u nastavku.

  • ŽIN: Je li mirovina kraj života ili može drugačije?

Malo straši pomisao da nakon mirovine nema dalje, nema nekog novog razdoblja u životu. Međutim, imamo širok prostor slobode koristiti svoje dane, kojih je tko zna koliko pred nama, po vlastitim nahođenju, ispuniti ih aktivnostima i sadržajima koje izaberemo, zadržavajući pri tome svoj integritet i kreativnost.

Stoga, naravno da može drugačije.

  • ŽIN: Kako ste se osjećali ulaskom u mirovinu, koje su tu emocije bile prisutne kad je došao trenutak za mirovinu?

Po odlasku u mirovinu još sam gotovo tri godine pomalo radila za svoju tvrtku na nekim zanimljivim projektima.

Nakon toga sam prvo uživala u svojoj slobodi, vidjevši pred sobom dugi godišnji odmor, imala sam u planu popis aktivnosti kojima ću se baviti, no svejedno sam u nekom trenutku osjetila prazninu i nepripadanje.

Malo je potrajalo dok nije sve sjelo na svoje mjesto. Naučila sam da je potrebno i sebi dati vremena.

  • ŽIN: Kako ste otkrili talent za pisanje?

Uvijek sam nešto zapisivala, a godinama ranije sam u raznim prilikama izgovarala: e, kad ja odem u penziju nabavit ću psa, pisat ću, otići ću u Dolomite ljeti, u Provansu u svibnju…

Nisam pri tome mislila da će me pisanje toliko zaokupiti i postati mi tako važno. Pas je također stigao, a Dolomiti i Provansa još čekaju.

  • ŽIN: Jeste li se išli dodatno usavršavati?

Polazila sam radionice Nađi se u prozi u Centru za kulturu Trešnjevka, koje je organizirala Romina Bengez, a izvrsno vodila Milena Benini. Dopalo mi se pa sam ostala ondje tri godine.

Nedavno sam u Centru za kreativno pisanje pohađala odličnu radionicu Raspisivanje, Ivane Bodrožić.

  • ŽIN: Što ste sve dosad napisali i kako je publika reagirala?

Prvo sam napisala roman Starenje za početnike, a činjenica da ga je urednica Milena Benini ponudila nakladniku i da ga je Beletra odlučila izdati, me toliko usrećila da nisam imala daljnja očekivanja.

Međutim, roman je izazvao pažnju publike, Ministarstvo kulture je otkupilo knjigu za knjižnice, a iako je zašla svibnju 2019 godine, u knjižnicama se i danas dosta posuđuje.

U međuvremenu sam počela pisati priče o ženama treće dobi koje sam viđala po aerodromskim čekaonicama kako putuju u različite europske zemlje brinuti o svojim unucima. To je fenomen vrijedan pažnje, nešto kao nuspojava iseljavanja mladih obitelji i uopće migracija mladih ljudi po svijetu.

Tako su nastale Bake u avionima, priče koje propituju novu ulogu baka i djedova u raseljenim obiteljima. Priče se bave pitanjem je li moguće graditi bliske odnose, podržavati svoju djecu i pružati unucima bezuvjetnu ljubav neovisno o udaljenosti.

branka 3 min

Foto: Knjige Branke Erdelji-Štivić

  • ŽIN: Kako ste se osjećali kad ste shvatili da će kćer ostati u Njemačkoj i da nećete imati unuke pored sebe?

Moja kći je otišla na studij u Njemačku, ondje je osnovala obitelj, našla svoje mjesto, pustila korijenje, a taj proces je trajao godinama i tako se spoznaja da će ona ondje ostati polako gnijezdila i sazrijevala u meni.

Sretna je okolnost što su unuci došli nakon što sam prestala raditi pa imam slobodu raspolagati svojim vremenom i tako biti dio njihovih života.

Važno je dati nabolje od sebe u zadanim okolnostima.

  • ŽIN: Kako je to zapravo biti baka u avionu?

To više nije baka koja prima unuke na mjestu gdje je čvrsto ukorijenjena, dakle u svom domu, u svojoj kuhinji, čak ni u svojoj kulturi, nego se javlja kao baka-gost u zemlji čije običaje i kulturu ne(dovoljno) poznaje, čiji jezik često ne razumije, a pri tome je gost i u domu obitelji svoje
kćeri/sina.

To je baka koja izlazi iz svoje zone komfora, a to za nju može biti muka i gnjavaža ili može biti prilika za učenje i osobni rast.

  • ŽIN: Kako je na vašu umirovljeničku aktivnost reagirala okolina?

Moja bliža okolina me podržala, a bliske prijateljice su čitale tekstove u procesu nastajanja jedne i druge knjige, tako da unutar užeg kruga nije bilo puno iznenađenja.

Međutim, istina je da sam se tu i tamo susrela s tim pitanjem, bilo je trenutaka kad sam si ga i sama postavljala. U međuvremenu sam naučila: ne mogu biti samo u penziji.

  • ŽIN: Što Vas gura i inspirira?

Znatiželjna sam, želim ići novim putevima, zakoračiti k nepoznatom i ne volim kolotečinu.

  • ŽIN: Koji su planovi za dalje?

Planovi idu u dva pravca.

Prvo mislim da potencijal obiju knjiga, a naročito zbirke Bake u avionima, koja još nije ni zaživjela među čitateljima, nije sasvim iskorišten.

U svijetu postoji trend literature o ljudima treće životne dobi, što ne čudi jer udio te dobne skupine u većini zapadnih društava raste. Mislim da treba govoriti o osobama starijim od šezdeset i pet kao o cjelovitim bićima u kojima i dalje egzistira emotivni, kognitivni i duhovni svemir, koji okolina, fokusirajući se samo na ulogu bake ili djeda, često ne primjećuje.

Dakle, tema je vrijedna pažnje i kanim se njome u budućnosti baviti.

Drugo, u radu je nova tema i nadam se nova knjiga u dogledno vrijeme.

  • ŽIN: Kad gledate svoj život unazad jeste li nešto pogriješili, za čime žalite?

Zamislila sam se nad ovim pitanjem.

Naravno da sam griješila no nema žaljenja, već i zato što su me u određenoj mjeri oblikovala sva moja iskustva, i ona dobra i ona manje dobra.

  • ŽIN: Što biste poručili mlađoj sebi?

Najvažnije što bih poručila mlađoj sebi jest: ne moraš zadovoljiti bilo čija očekivanja, vjeruj sebi, odbaci strah, djeluj, pri tome smiješ pogriješiti.

  • ŽIN: Što mislite da je najvažnije u životu?

Mislim da je važno moći voljeti i kad je teško; važni su ljudi, obitelj prije svih; važna je strast u svakom smislu; važno je učiti, neprestano, od starijih, od mlađih, od učenih, od onih koji to nisu, od životinja, iz prirode, iz knjiga i slika…

Također mislim da su uvažavanje i poštovanje izuzetno važni.

Foto: Privatna arhiva Branke Erdelji-Štivić

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podjelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Kako prvi šefovi određuju tvoj odnos prema novcu?

Revolut uveo eSIM. Korisnici mogu surfati posvuda bez naknade za roaming

Kako muškarci biraju automobil, a kako žene? Ako žene kupuju više automobila, zašto je dizajn i dalje tako “mačo”?

Prijava za članice

Pretraga

znn