Zdrav odnos
s novcem

Branka Novosel: U životu sam doživljavala i uspjehe i neuspjehe, znam kako je to imati novac i biti bez njega i zato sam zahvalna na svakoj sitnici

Branka Novosel: U životu sam doživljavala i uspjehe i neuspjehe, znam kako je to imati novac i biti bez njega i zato sam zahvalna na svakoj sitnici

Branka Novosel poznata je poduzetnica, neuroedukatorica i vlasnica škole stranih jezika Littera u Samoboru koja je osim stranih jezika postala poznata i po mindfulnessu i ALOHA centru za mentalnu aritmetiku.

Zahvaljujući velikom radu na sebi i drugima, Branka je dobila i rijetku titulu – onu Hapiness Coacha za izučavanje znanstveno dokazanih metoda za ispunjen i sretniji život.

  • ŽIN: Iza tebe je bogato poduzetničko iskustvo. Google i jedna titula koju rijetko tko ima – ona Happiness Coacha. Pa kako je krenuo tvoj poduzetnički put, čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi? ¸

Branka: Moj je poslovni put krenuo promašajem – početkom devedesetih suprug i ja otvorili smo restoran – pizzeriu, uz dvoje male djece i svatko je ostao na svojem poslu. Nekoliko godina smo pokušavali kreirati balans poslovnog i privatnog, no to jednostavno nije bilo moguće uz biznis koji te treba 24 sata svaki dan u godini, osim možda Božića. Iako smo relativno dobro zarađivali, život nam je bio pakao. Kasnije smo iznajmili, pa zatvoriti i pretvorili taj naš ugostiteljski lokal u stambeni prostor, koji smo iznajmljivali njemačkim diplomatima.

1996. godine osnovali smo Littera d.o.o., koja se od početka bavi podukom stranim jezicima. Imamo poslovnu zgradu u centru Samobora, pa smo u potkrovlju otvorili kružni trening za žene. Kada smo prije deset godina otkupili franšizu za ALOHA Mentalnu aritmetiku za Hrvatsku, prostor smo iznajmili kako bismo se više mogli posvetiti novom poduhvatu. Ulagali smo paralelno u nekretnine širom Hrvatske, bavili se i gradnjom za vlastite potrebe.

Foto: Branka Novosel kao predavač u školi

Tu je i turizam – dio kojim se pretežito bavi moj suprug. Imamo naime dvije kuće s bazenom na obali koje iznajmljujemo, jednu na Korčuli a drugu u Živogošću. U šali znam reći da se ja bavim softverom – različitim edukacijama, a suprug hardverom – nekretnine, gradnja, turizam.

Kad sam doktorirala, nedostajalo mi je napretka u znanju i spoznajama, pa sam se uključila u rad međunarodnih znanstvenih zajednica koje se bave istraživanjima u edukaciji, posebno me zanimala neuroedukacija. Na jednoj znanstvenoj konferenciji doznala sam za mindfulness, sposobnost da uvijek budemo sad i ovdje i u punini proživimo svaki trenutak života. Zaljubila se u taj koncept i od tada nisam prestala raditi na tome da to učinim dostupnim široj publici.

2019. godine u suradnji s Google-ovim institutom održali smo prvu mindfulness konferenciju u Hrvatskoj. Trenutno razvijam mindfulness programe i kurikulume za različite dobne skupine i ciljne grupe i to je ono što me najviše veseli. Zapravo živim onu izreku da ako voliš svoj posao, onda ne moraš raditi niti jedan dan. Dobra je okolnost da je cijela moja obitelj, suprug i dva sina, na neki način uključena u biznis, pa sam puno toga delegirala. To je jedna od lekcija koju sam naučila zahvaljujući tebi i portalu Žene i novac.

Kako sam humanist po obrazovanju i svjetonazoru, nekako sam presađena u ulogu poduzetnice, stoga su mi poslovna znanja i iskustva koja sam dobila od članica izuzetno bitna. Volim učiti, a u grupi ima izuzetnih žena od kojih imam priliku naučiti o svim aspektima poduzetništva i poslovanja.

  • ŽIN: Kakvo je tvoje iskustvo s franšizama? Imaju li prednosti u odnosu na ostale oblike poslovanja? Ako da, koje?

Branka: Pozitivno u svakom slučaju, ako odabereš pravog principala. Već je to netko rekao, zapravo franšizom kupuješ i greške koje je već netko napravio, platio i ispravio. Ovo su ujedno i prednosti, a k tome dolazi i snaga branda koju određena franšiza ima, na lokalnoj i/ili internacionalnoj razini, puno tehničkih, pravnih, marketinških stvari riješeno – ne trebaš sam krenuti od vizualnog identiteta, pa do ugovora s partnerima. Svakako poslovni model u kojem se najmanje riskira.

  • ŽIN: Ipak mindfulness te nekako najviše oblikovao. Zašto i na koji način?

Branka: Uvijek ističem da je to najvažnije znanje i vještina koju sam usvojila, na moju žalost već skoro pri kraju petog desetljeća života. Kad sam se upoznala s mindfulnessom, pitala sam se: Pa zašto mene ovo nitko prije nije naučio? Uštedjela bih si toliko živaca, straha, patnje…

Škola za život je na žalost samo slogan koji dobro zvuči. Nevjerojatno je koju ogromnu količinu bespotrebnog znanja smo prisiljeni usvajati tokom školovanja. To ujedno znači da smo izgubili vrijeme koje smo mogli pametnije uložiti – a vrijeme je naš najvredniji resurs, bez obzira u kojoj smo fazi našeg života.

Zašto mindfulness? Kad kažem da znam (a mogu i druge naučiti) kako upravljati svojim mislima i emocijama, svojom pažnjom, da karikiram – mogu odlučiti da ne budem pod stresom, tužna, prestrašena, povrijeđena i znam kako to postići, onda je jasno da je to majka svih znanja. Kada smo u glavi dobro, onda smo općenito dobro – zadovoljni, sretni, opušteni, fokusirani, uspješni, privatno i poslovno. I to je to, nema dalje. Kako i ti uvijek kažeš – sve je u glavi.

Foto: Branka Novosel

  • ŽIN: Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?

Branka: Novac cijenim i prema njemu se odgovorno i s poštovanjem odnosim jer nam daje mogućnost da utječemo na dobrobit sebe samih i onih do kojih nam je stalo, naime novac je egzistencijalna potreba. Uz to, za mene je to uvijek bilo sredstvo za postizanje viših ciljeva.

Erich Fromm, psihoanalitičar i filozof, kaže da su imanje i bivanje dva temeljna modusa iskustva pomoću kojih se određuju razlike između individualnih karaktera. Fromm objašnjava da dok se osobe modusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu, da postoje i da će stvoriti nešto novo samo ako budu imale hrabrosti opustiti se i reagirati. One otvoreno stupaju u svaki razgovor, jer se ne guše pod opterećenjem onoga što imaju. Njihova otvorenost i živost je zarazna i često pomaže drugoj osobi da prevlada svoju egocentričnost. Na taj način razgovor prestaje biti razmjena roba (obavijesti, znanja, statusa) i postaje dijalog u kojem prestaje biti važno tko je u pravu.

Ja definitivno pripadam u skupinu biti, no svjesna sam uloge novca u životu, čak i ako nam je važnije biti. Da bih mogla biti poduzetnica, doktorica znanosti, mindfulness trener, happiness coach – trebala sam uložiti novac. Rekla bih da se ovakav moj stav prema novcu kao resursu u principu nije mijenjao kroz životna razdoblja. Znam kako je i imati i nemati, doživljavala sam i uspjehe i neuspjehe, tako da sam zahvalna za najmanju sitnicu koju imam.

  • ŽIN: Vodiš li kućni budžet?

Branka: Ne, to jako dobro radi moj suprug, a obiteljski budžet, odnosno upravljanje ukupnom imovinom, sada već pomalo prepuštamo sinovima. Svi oni imaju za to više dara i motivacije od mene. No, uvijek pred očima imam veliku sliku svih pravnih subjekata u kojima sam odgovorna osoba, pa tako i kućnog proračuna. Uvijek znam kako stojimo i u kojem se pravcu krećemo, detalji mi u principu nisu bitni i na njih ne trošim vrijeme, jer to netko drugi čini.

  • ŽIN: Kako štediš?

Branka: Naša ušteđevina je pretežito u nekretninama. Naravno da određeni iznos gotovine treba uvijek imati na raspolaganju, a ono što bih još trebala napraviti je životno osiguranje. Prije par mjeseci sam saznala i da imam dosta veliki iznos u drugom stupu mirovinskog osiguranja – ugodno sam se iznenadila jer sam to potpuno smaknula s uma.

Nedavno sam imala i jedan aha moment dok sam čitala kolumnu na ovom portalu. Rečenica: iznad poduzetnika je investitor mi je baš zazvonila. Moj stariji sin radi u investicijskom bankarstvu i mislim da je došlo vrijeme da pitam svoje dijete za savjet i da se odvažimo i u investicijske vode.

  • ŽIN: U što investiraš?

Branka: U edukacije, znanje, iskustva, druženja, nove projekte, a također i dalje u nekretnine. Učim o investiranju u vrijednosnice, jer mi smo stara škola – gotovina i nekretnine.

  • ŽIN: Koje si pogreške napravila s novcem?

Branka: Kad su dionice postale popularne, na prijedlog rođaka uložili smo dvadesetak tisuća kuna u Slobodnu Dalmaciju – izgubili smo sve, istisnuo nas je veliki igrač. K tome, dva puta sam se iz sažaljenja dala nagovoriti da uložim manji iznos u nešto što je zapravo piramida ili Ponzi šema (doduše, svjesno sam to napravila, jer mi je tako bilo jednostavnije).

Jednom smo suprug i ja propustili prepoznati jako dobru poslovnu priliku i tu je oportunitetni trošak veći od sveg prethodno navedenog. No, bilo pa prošlo, ne žalim ni za čime, jer svaka škola košta.

  • ŽIN: Što bi voljela da ti je netko rekao dok si bila mlađa?

Branka: Da je život da se živi, zato treba svemu pristupiti opuštenije nego što sam ja to često činila.

  • ŽIN: Što si naučila o novcu od svojih baka i djedova te roditelja?

Branka: Da je novac važan, ali da su ljudi najvažniji. Da kroz život treba ići po principu čist račun, duga ljubav – trošiti koliko imaš, nikome ne ostati dužan, tražiti da se tebi tvoje vrati. I najvažnije – da poštenje i čist obraz nemaju cijenu i da se nikada ne smiju dovoditi u pitanje, bez obzira na to koliko bi nam neki nepošteni postupak priskrbio novaca.

Odrasla sam na selu, u obitelji u kojoj se iznad svega vrednuju čast i poštenje. Moj tata je bio gastarbajter, gradila se kuća, ali je uvijek govorio da za sve što treba za moje školovanje novaca će uvijek biti. Baka i djed, s kojima sam kao dijete puno vremena provodila, uvijek su naglašavali kako smo mi plemenitaška obitelj i ako novaca nema, stisni zube i prihvati i bori se da bude bolje.

Moj djed se do smrti potpisivao s Ignac pl. Bašić, iako to nije bilo sukladno režimu u kojem smo živjeli. Moglo nam je to donijeti i probleme, no on je znao reći Ne budu meni proleteri govorili kak bum ja živel. Proleteri je za njega značilo oni koji ništa nemaju i ništa u životu svojim radom nisu stvorili. Od njega sam vjerojatno naslijedila tu nekakvu upornost, moglo bi se reći i tvrdoglavost (ili možda autentičnost), odlučnost da živiš prema svojim principima, bez obzira na trenutne vrijednosti u društvu.

  • ŽIN: Što misliš da je važno da mi kao roditelji naučimo svoju djecu o novcu?

Branka: Da je za svaku kunu/euro netko radio i uložio svoje vrijeme, da je novac da se troši, ali ne da se rasipa, da imati ne znači biti. Skupe tenisice, mobiteli i trenirke ne govore nam ništa o tome kakva je netko osoba. Treba im čim ranije dati na raspolaganje npr. tjedni džeparac, pa neka raspolažu tim iznosom po vlastitoj volji. Kako će ga trošiti i rasporediti od ponedjeljka do nedjelje puno će vam reći o vašoj djeci.

Evo za ilustraciju jedna priča kako smo mi svoje sinove naučili što je kockanje i igre na sreću. Iskoristili smo priliku kad sam bila na jednoj stručnoj konferenciji prije dvadesetak godina u velikom hotelu s casinom, ostali nekoliko dana dulje i moj je suprug inzistirao da djeci pokažemo kockarnicu. Ja sam se najprije opirala, no ipak smo otišli. Zaštitar nas nije pustio s djecom do ruleta i stolova, nego samo u predvorje gdje su bili aparati. Svakome smo dali pedeset kuna da rade s njima što hoće. Činilo im se vrlo vjerojatno da će barem jednom nešto dobiti, jer je jedna igra koštala pet kuna, pa su velikom brzinom ubacivali kune u slotove.

No, za manje od pola sata ostali su bez svega. Naravno da su bili tužni i razočarani, krenule su i prepirke, no mi smo rekli to je to, vi ste svoje novce za ovaj izlet potrošili. Sljedeći dan su pitali: Tata, mi smo razmišljali. Znaš li ti što treba napraviti da otvorimo kockarnicu? Shvatili su tko tu gubi a tko dobiva, iako su imali pet i osam godina. Najbolje je za njih da uče na vlastitim greškama i da osjete što znači novac uludo izgubiti. Pa neka bez veze potroše pedeset kuna, bolje nego pedeset tisuća eura.

  • ŽIN: Otisak srca je neki tvoj potpis. Što to znači?

Branka: To je i moj životni moto – što god da napravimo ili kažemo, to ostavlja trag na odnosima s ljudima oko nas. Svaki dan imamo priliku nekome život učiniti ljepšim, ugodnijim – pozdraviti radnika koji je došao pokupiti smeće, poštara, blagajnicu – darovati im barem osmijeh i lijepu riječ.

Ostavljamo trag u njihovim životima i ja to zovem otisak srca, isto kao što postoji na primjer digitalni otisak i ugljikov otisak. Kada bismo više toga činili iz srca, ne iz ega, svijet bi bio ljepše i sretnije mjesto za sve nas. Trudim se živjeti na taj način.

  • ŽIN: Iz bogatog iskustva života i posla, koja je tvoja poruka čitateljima našeg portala?

Branka: Hodajte kroz život otvorenih očiju i vidjet ćete da je svijet prepun prilika. I nemojte se bojati greške, jer najveća greška može biti da uopće sa svojom idejom ne krenete.

Foto: Privatna arhiva Branke Novosel

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Malene Rydahl otkriva što hrvatski lideri mogu naučiti o povjerenju u sustav od Danaca

Koliko zapravo košta ulaganje u svoje mentalno zdravlje kroz psihoterapiju?

Održan drugi sastanak URBACT lokalne grupe u okviru projekta „GENPROCURE – Ravnopravnost spolova u javnoj nabavi“

Prijava za članice

Pretraga

znn