Džeparac: Kompletan vodič kako da vaše dijete nauči više o novcu i upravljanju osobnim financijama
Ima li vaše dijete džeparac? Mislite li da je to pametno ili ipak nije? Koliko su djeca uopće sposobna baratati novcem? Trebaju li roditelji podučavati dijete o gospodarenju novcem ili će ih tome život podučiti?
Djeca su poprilično bogata. Imaju sve što im u životu treba. Svaki rođendan od malih nogu dobivaju uglavnom novac pa se s godinama nakupi.
Svako toliko je neki njihov dan kada dobiju još i još. U našoj državi nije zabilježeno nijedno dijete, a da je umrlo od gladi i neimaštine.
U dućanima je veći dio robe upravo za djecu. Ima svega – i po vrlo povoljnoj cijeni.
Iako djeci najčešće nije bitna markirana odjeća, uz navike roditelja steknu iskustvo važnosti marki. I opet dobiju ono što žele.
Zašto?
Ljubav? Odgovornost roditelja? Briga? Ili dijete poželi i dobije, no ne razumije zašto ne bi moglo dobiti to što želi, nije opterećeno i ne boji se, pa tako dobije. Ima čistu želju i ona bude uslišana.
Druga strana medalje je – treba li djetetu baš sve to?
Gdje krene po zlu?
Mic po mic, dijete izgubi pojam o količini, ali kako nije naučilo pravu vrijednost stvarima, a one su mu dostupne bez imalo truda, nema osjećaj koliko što vrijedi pa ni znači te mu fokus ostane samo na dobivanju tih stvari, a manje na cijenjenju.
Ako se roditelj ne potrudi da svakoj od tih stvari da vrijednost, mjesto i značenje kroz uporabu te nauči dijete zahvalnosti za to što posjeduje, vjerojatno dijete neće ni znati cijeniti sve to što ima.
Poanta nije u djetetu, nego u tome što roditelj nije naučio dijete pravu vrijednost te stvari ni zahvalnosti za nju. Za to ipak treba vrijeme, ali i katkada djetetu reći ne kada su u pitanju nove stvari.
Ako dijete već ima jednu figuricu, igra se njome, cijeni je i čuva, onda je važno da se dijete potrudi da dođe do nove. Nije poanta kupiti još desetak novih figurica da se dijete s njima igra deset puta duže nego s prvom jer će se dogoditi kontra efekt, a to je da se dijete neće moći igrati istovremeno s toliko stvari.
Ako nastavljamo pretjerivati u svoj toj kvantiteti, umanjit ćemo osjećaj vrijednosti, zahvalnosti, ali i želju za igrom.
Reći ćete – Ali dijete želi!
Postoji razlika između želje i potrebe.
Tu često brkamo stvari i zamijenimo to. Ako dijete jako želi, a već ima, onda nema potrebe kupovati novu sve dok na neki način ne zavrijedi ili pak se organizira vrijeme iščekivanja te stvari.
Istraživanja nam pokazuju da što duže dijete čeka na nešto, to količina djetetove sreće raste, više cijeni tu stvar i zahvalnije je.
Ako pak mislite da će vaše dijete razviti određenu frustraciju zbog čekanja jer nije strpljivo, događa se upravo suprotno, a to je da odgajamo djecu sa što manje strpljenja jer im dajemo sve sada i odmah.
I opet imamo istraživanja koja potvrđuju da djeca koja su u mlađoj dobi naučila čekati na nešto i stekla vještinu strpljenja – imaju bolje rezultate u školi i u životu jer znaju strpljivo čekati na rezultat.
Osim toga, ima roditelja koji očekuju da će dijete samo od sebe naučiti gospodariti novcem pa daju djeci da troše svoje novčiće bez da ga poduče kako se to radi.
Naravno da će dijete sve potrošiti i tražiti još. Rijetka su djeca koja imaju prirodni talent za to. Svu ostalu treba podučiti kako se gospodari novcem.
Predlažem da što prije počnete s uvođenjem džeparca i podukama što se u što ulaže. Dio se troši, dio daruje i dio čuva.
Kako će dijete naučiti organizirati svoj budžet ako ga nema?
Kada je dijete manje i ne zna matematiku, ovo je odličan način da ju nauči. Ne mora to biti količinski puno novaca. Još je i bolje da se krene sa što manjom količinom u skladu s dobi djeteta i potrebama koje ima. Stavite fokus na potrebu, a ne na želje jer dječjim željama nikada kraja, a ipak je dobro da si ne ispune baš svaku.
Evo primjera u skladu s dobi djeteta.
Što je dijete mlađe, to morate imati veću pripremu za odlazak u dućan. Najavite da idete i dogovorite unaprijed što (ne)ćete kupiti i to ponavljajte češće.
Nije loše da date djetetu novčiće za to i da ono samostalno da teti na blagajni, a vi ga upućujte je li mu to dovoljno tijekom kupnje.
Nemojte da se svaki odlazak u dućan pretvori da dijete nešto kupuje sebi. Već od malih nogu podučavajte dijete što mu stvarno treba (potrebe), a što su želje koje nisu neophodne (igračke i slatkiši).
Kada idete u dućan, prije polaska pitajte dijete što želi kupiti, zna li koliko to košta i treba li mu to zaista. Ako ima dobre argumente da mu to treba, tada mu dajte tu svotu novca da ponese u dućan u svojem novčaniku. Sam kupuje i sam plaća tim novcima. Ako nešto ne razumije, neka pita vas.
No, kada potroši tu svotu, nema pravo kupiti ništa više jer je bio takav dogovor kod kuće. Ako želi nešto ekstra, neka zapamti za drugi put ili neka štedi do idući put.
U početku će se dogoditi da se buni, ne razumije i uporno želi ono što je naumilo. Shvatite da je dijete u toj dobi iracionalno i da će trebati dosta vremena da ga podučite takvom načinu funkcioniranja.
Uvijek preporučujem uzeti si tri do šest mjeseci da uvedemo dijete u novi način funkcioniranja. Budite strpljivi i jednog dana će zaživjeti.
Djeca koja znaju matematiku do sto, znaju što i s džeparcem.
Uvedite im tjedni džeparac tako da najprije porazgovarate o njihovim tjednim potrebama i troškovima. Kada se dogovorite o svoti koja je zadovoljavajuća roditelju i djetetu, tada uvedite to kao pravilo. Dogovorite koji je dan isplata.
Ako prije potroši, neka se snađe ili neka bolje preraspodijeli za cijeli tjedan. Sve što mu ostaje, to je štednja, ostaje njemu i ne oduzima se od nove svote.
I ovdje treba vremena da ovo zaživi i profunkcionira. Iako se djeci u dobi od pete godine pa nadalje počinje razvijati racionalni dio i polako počinju shvaćati stvari ili kako bismo mi to rekli – može im se objasniti.
Ipak, nekoj djeci ono što vide pomuti razum (npr. reklame) pa će shodno tome doći do svakakvih situacija te opet polako i strpljivo s puno ljubavi, podučavajte.
Najčešće drame rade djeca koja ne znaju rasporediti novčiće te potroše sve odmah. Nastojite ih usmjeravati i upućivati u pravilnu raspodjelu. Nije loše naučiti ih i štedjeti da ostane nešto i za idući tjedan.
Ovi malo veći imaju i veće zahtjeve, češće su gladni pa više jedu, odlaze na kave i u izlaske. Ima toga dosta kroz mjesec dana.
Njima se uvodi mjesečni džeparac u skladu s njihovim potrebama, ali i budžetom obitelji. Njima se već da lijepo objasniti kako život funkcionira i na koji način se trebaju prilagoditi okolnostima.
Ako su već svladali tjednu potrošnju, proširujete period na mjesec. To je ipak već gospodarenje mjesečnim budžetom i zahtjeva veću mudrost.
Treba naučiti i izvježbati preživjeti od mjeseca do mjeseca. Na ovo možete prijeći tek kada je dijete svladalo tjedno gospodarenje novcima.
U početku nije lako jer kada dobiju poveću svotu na ruke, misle da su bogati i troše bez reda, no već za koji mjesec svladaju matematiku i postaju čak i štediše, planiraju. Pokušajte i vi biti što realniji oko mjesečnog džeparca i ne budite ni preškrti, a ni prerastrošni. Svaki bonus dobiven od bake ili rodbine ostaje njima, ali mora biti prijavljen roditeljima.
E sad! Ne bi ja bila ja da ne postavim neki uvjet!
Ako ja dajem novac i to točno na taj i taj dan, bez zakašnjenja, bez obzira imam li ili ne, ti dobivaš svoj dio obaveza.
Stoga, i dijete mora imati neke dužnosti vezane uz zaradu džeparca.
Dužnost djeteta mogu biti obaveze u domu i pomoć roditeljima. Poželjno je da svaki dan obavi neki posao primjeren dobi. Ako ne zna što, pita roditelje taj dan – Kako ti mogu pomoći? Ako je u gužvi zbog puno učenja, ispriča se jer danas ne stigne, ali drugi dan nadoknađuje propušteno ili dobiva novu obavezu.
I da, sve vam ovo funkcionira savršeno kod male i malo veće djece. Čim uđu u pubertet, pokušaju eskalirati pa se potrudite biti dosljedni. Moje iskustvo je pokazalo da je i u pubertetu funkcioniralo i sa sinom i s kćerkom, no mi smo ovo uveli od mlađe dobi i postala je dobro uhodana rutina.
No, ako dijete svejedno pronalazi načine izbjegavanja svojih dužnosti i obaveza ili ste vi prekasno počeli s uvođenjem, onda se pripremite drugačije jer ipak – nismo ni mi od jučer, zar ne?!
Tu se uvodi pravilo zapisivanja poslova.
Dijete ima manju bilježnicu u koju zapisuje sve poslove toga dana i tako svaki dan. Dogovorite količinu, npr. tri posla u jednom danu, pet poslova za veće ili po vašem izboru. Posao dužeg trajanja računa se kao dva-tri, ovisno o težini. Sve to oni shvate i usput ispituju što koliko vrijedi.
Na kraju mjeseca donose bilješke na pregled, analiziramo što se učinilo, a što nije, zašto nije. I prema tome se vrši isplata. Ako nije odrađeno, smanjuje se džeparac, a ako je odrađeno, tada se isplaćuje u cijelosti. Ako se dijete jako potrudilo, može dobiti i ekstra nagradicu. To sami određujete. Ako vam je teško odrediti koliko smanjiti, pitajte dijete koliko misli da je zavrijedilo?
Ja sam čak uvela i bonus mogućnost, ako imate više djece.
Često se dogodi da je neko dijete u obitelji vrjednije od drugog djeteta, radi za dvoje ili čak troje. To nagrađujem, evo kako.
Ako imam troje djece i mjesečni budžet za njih je 600 kuna, pa dajem svakome 200 kuna. No, jedno se trudi više, a ostali baš i ne. To dijete koje se trudi, dobiva razliku svote do 600 kuna koja je umanjena braći. Ili im kažem – Odvajam 600 kuna, a sad imate mogućnost to zaraditi ili ću ja sebe nagraditi tako da uzmem sebi ako sam ja odradila umjesto vas.
Ili nagradite dijete koje više radi – njemu 400 kn, a ostalima svakome po 100 kuna.
Vjerujte, to će biti samo jednom jer kada ostali shvate da imaju tu mogućnost, trude se iz petnih žila.
Osim pravilnog rasporeda džeparca i dužnosti, važno je da dijete naučite da jedan dio novca uvijek daje u donacije. U početku ga podučite kome to možete dati, npr. mi smo donirali azilu za napuštene pse ili mace, davali obiteljima u potrebi za koje smo znali da im treba. Kako radim u školi, nije mi ih bilo teško pronaći. Zajedno bismo išli kupiti hranu za njih i odnijeli im. Učila sam ih da ponesu uvijek sa sobom po kunu-dvije za prosjaka na ulici i slično. Znači, ne za sebe, nego za nekog.
S druge strane, imali su štednju u banci gdje su nosili veće svote novaca nakon rođendana i te smo novčiće koristili za veće stvari poput bicikla, skejta, veće nabavke odjeće ili slično.
Ono što je isto važno podučiti ih da uštede veću svotu novaca i onda investiraju u nešto što vole, što im je hobi ili interes jer tako investiraju u svoje znanje.
Primjerice, kći je voljela šminkati sebe i prijateljice te je štedjela i investirala u kistove i šminku, kasnije je čak sebi naplaćivala nešto sitno od njih i zarađivala svoj džeparac. Sin je investirao u nadogradnju računala i danas mu je to zanimanje.
Sve ovo o čemu pišem je moje iskustvo i iskustvo mojih klijentica s djecom. Ne bih vam pisala o tome da ne funkcionira. Radim s roditeljima kao savjetnica i smatram ovaj dio bitnim dijelom odrastanja, a ne nečim što se podrazumijeva da će dijete naučiti samo od sebe. Zato i dijelim s vama jer možda i vama posluži. Sretno vam bilo u davanju mogućnosti i prilike djetetu da se izvježba i nauči gospodariti novcem.
Ima mnogo odraslih koji još to ne znaju. Imajte to na umu te dajte djetetu vremena koliko mu treba, neki nauči kroz nekoliko mjeseci, a nekima treba i godina. Bitno da nauče. Nemojte da vam dijete odraste a da ga vi tome ne podučite. Jednog dana će vam biti zahvalni.
Za više informacija o upravljanju osobnim financijama i kućnom budžetu pogledajte i naš live u kojem smo darivali Galko novčanik.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
