Samokritičnost je vrlo česta pojava upravo kod žena. Kritiziramo sve što stignemo – a najviše sebe. Puno njih smatra da nisu dovoljno dobre, da nisu dobre osobe, da uvijek trebaju više, bolje… Nikako da dostignemo taj zlatni standard, ono savršenstvo kojemu težimo.
Samokritičnost može uzeti danak u naš um i tijela, rekao je dr. Richard Davidson. To može dovesti do podrugljivih misli koje ometaju našu produktivnost, a mogu utjecati i na naša tijela stimulirajući upalne mehanizme koji dovode do kroničnih bolesti i ubrzavaju starenje, rekao je.
Pitali smo Ivu Mladenić Radošević, na slici lijevo (Terapija brze transformacije) te Draganu Mladenović, na slici desno (Miroras centar) upravo o ovoj temi. Zašto su žene samokritične, kako se nositi s time i prepoznati da smo ustvari dovoljno dobre – ili ona naša: I am enough.
Iva: Kratko i jasno – da. Pregrube smo prema sebi. Znamo da se kritika dijeli na konstruktivnu i destruktivnu.
Žene obično pretjeruju s obje jer, bez obzira o kojoj vrsti kritike se radi, one imaju zajednički nazivnik koji se zove uvijek mogu/treba još bolje ili više.
Postoje žene koje su doslovno operirane od samokritičnosti pa se čini da samim time i nisu grube prema sebi. Te žene su znamo, iznimno rijetke, ali ni to nije dobro jer zdrava samokritika odlično korektivno sredstvo.
Dragana: Kad sam pročitala ovo pitanje, sjetila sam se jedne situacije iz svog života i moje reakcije. U to vrijeme još sam radila dva posla, kao odgajatelj u dječjem domu i kao NLP trener i coach.
Znači nakon radnog dana u domu, radila sam coachinge, vikendom treninge, dežurstva u domu vikendom… Neudana, slobodna, izlasci, tulumarenja…
I u tom ritmu koji sam imala, jedne večeri, legla sam umorna, tonula u san, misli mi vrludale, kad stigne jedna koja me probudila, izazvala neugodu – jer sam nešto zaboravila uraditi. Krenuo je unutarnji dijalog u, ne baš milostivom, tonu prema samoj sebi.
Znate ono pa kako si zaboravila, pa to je samo par minuta posla, mogla si to danas, da ne ostavljaš za sutra, kad se probudiš sutra te to čeka, baš si neorganizirana…
Ležeći u krevetu, zvocala sam sama sebi, bičevala sama sebe mislima i trajalo je to dobrih desetak minuta. Sve dok iz nekog kutka moga uma nije stigla misao da sam umorna.
Pitala sam se od čega si umorna? I počela sam osvještavati što sam sve taj dan uradila. AUUUU!
Uradila sam hrpu stvari. Čitav niz malih i većih postignuća toga dana. Da nije ovoga što sam zaboravila bio bi to savršen dan. A ja tlačim samu sebe zbog … neopranog suđa! Ostalo je u sudoperu. A ja sa usvojenim uvjerenjem da sudoper mora biti prazan, bez prljavog suđa prije spavanja.
Naravno da je to uvjerenje posljedica odgoja, naravno da je uvjerenje moje majke…
Tko je važniji suđe ili ja? Tko je važniji posao ili ja? Tko je važniji: moje zdravlje ili trošenje vlastite energije nemilice, ulaženje u crvenu zonu umora i potrošenosti? I od tog dana preispitujem svako moranje. Što će se dogoditi ako to nešto ne uradim? A glavni kriterij je da li me to nešto puni ili prazni.
Iva: Samokritičnost nije psihički problem. To je izvrsno samokorektivno sredstvo, odličan alat kojim, kao i sa svakim drugim alatom, treba znati upravljati, tj. koristiti ga.
Nažalost, iznimno rijetko ga koristimo kako treba.
Generacijama je kritika bila najčešće oruđe koje se koristilo u odgajanju djece tako da je ona na neki način duboko utisnuta u naš genetski kod. Velik broj roditelja potpuno nesvjesno putem kritika nastoji oblikovati svoje dijete ne sluteći koliko štete time čine.
To najbolje opisuje ona stara, narodna izreka: Put u pakao popločen je zlatnim namjerama.
Generacija kojoj ja pripadam, a to je na neki način sada srednja životna dob, odrasla je na kritici svojih roditelja. To vidim kroz svoj posao i priče klijenata s kojima radim.
Ta nevjerojatna kritičnost kojom se željelo na potpuno krivi način potaknuti djecu na rad i rezultate, urodila je time da je samokritičnost postala sastavni dio našeg unutrašnjeg monologa, a taj unutrašnji monolog na neki način predstavlja naše misli.
Misli su konstantne, a 90 % njih se neprestano ponavlja, tj. iste su iz dana u dan.
Dakle, ako ste imali roditelje koji su vas kritikom nastojali oblikovati, vaš unutrašnji monolog, vaše misli obiluju samokritikom koja može dovesti po psihičkih problema kao što su depresija za koju znamo da je ozbiljna bolest.
Ljudi koji prepoznaju da posjeduju samokritičnost koja je pretjerana – moraju potražiti pomoć jer ona posljedično uzrokuje i niz drugih problema u njihovom životu.
Pretjerana samokritičnost nije problem koji se može riješiti samo promjenom razmišljanja (tzv. pozitivnim stavom) jer ona najčešće ima duboke korijene.
No, dobra vijest je ta da se tu zaista može pomoći i napraviti velike promjene u stavu prema sebi i životu općenito.
Dragana: Ja razlikujem samokritičnost od samopercepcije.
Samokritičnost je nabacivanje samoj sebi osjećaj krivnje, koja nikad i nikome nije pomogla. Krivnja je vrlo destruktivna emocija, utječe na naše i fizičko i psihičko zdravlje. Zbog nečeg što smo činili u prošlosti, pod vladavinom krivnje, sada činimo izbore, koji nas dovode do nekih novih problema u budućnosti. Primjera je bezbroj.
Cijeli dan ste na poslu, niste bili sa svojom djecom taj dan, pa zbog osjećaja krivnje im dopuštate da rade nešto što baš i nije najbolji odgojni postupak za djecu.
Samokritičnost nas drži zarobljenim u lošim osjećajima, fokus nam je na ono što nismo učinili i naravno da može dovesti do čitavog niza psihičkih i fizičkih problema.
Samopercepcija ide ruku pod ruku s odgovornošću. Ja vjerujem da sam ja 100 % odgovorna za svoje misli, ponašanja, reakcije. Ako sam ja odgovorna, onda sam i ja ta koja ima moć izbora odlučivati kako ću se osjećati, ponašati, reagirati.
Samopercepcija i odgovornost nam pomaže da otkrijemo sve one programe koje smo dobili odgojem, sve one programe koje smo stekli iskustvima, a tlače nas i u nama izazivaju loš osjećaj.
To su samo programi, mi smo više od tih programa, a kad preuzmemo odgovornost za njih, onda imamo i moć ih mijenjati.
Nakon 18 godina trenerskog rada i 15 godina poduzetničkog života, ja i danas nakon svakog treninga, coachinga, dajem sebi povratnu informaciju na učinjeno u formi feedback sendviča.
Pitam se što sam uradila specifično dobro, što sam mogla bolje i drugačije, za kraj si dajem opću ocjenu učinjenog. Pohvalim se za dobro i učim iz pogrešaka. Stavila sam pogreške pod navodne znake jer razmišljam o njima kao povratnoj informaciji, mjestu za učenje, za promjenu.
Iva: Ako bismo doslovno preveli self-compassion s engleskog na hrvatski jezik dobili bismo izraz samosažaljenje i to je najčešće ono što žene i čine sebi, tj. kako shvaćaju taj izraz. Zašto?
Poznato je da je jedno od najčešćih stanja svijesti ono u kome upadamo u ulogu žrtve, a žene su iznimo često žrtve na različitim razinama, htjele to one sebi priznati ili ne. Krajnji, ekstremni primjeri su oni koji se očituju kroz zlostavljanje. Ta uloga žrtve je također nešto što se, nažalost, nauči i prenosi s generacije na generaciju.
Ja nisam pristalica bildanja self-compassiona jer smatram da se tako ne izlazi iz pozicije u kojoj se recimo osjećamo slabe i nemoćne, iako su i to osjećaji koji su potpuno prirodni i koje treba proživjeti.
Ja sam pristalica samopohvaljivanja i nagrađivanja sebe kroz to da se ništa što činimo ne uzima zdravo za gotovo, već kao nešto što predstavlja rezultat našeg rada, kroz uloženo vrijeme, energiju i trud.
Na taj način žene se potiču da što više toga što naprave promatraju kao svoje male ili velike uspjehe, bez obzira što nam se to što radimo ponekad čini normalnim. Naravno da ćemo ponekad doživjeti i neuspjeh, ali mislim da smo dovoljno puta ponovile da se upravo kroz to najviše uči i raste.
Upravo u tim trenucima pohvala i podrška najviše pomažu, a nikako samosažaljenje ili samokritika.
Dragana: Ljubav i suosjećanje prema sebi? Nekad se pitam od kuda uopće potreba da o tome pričamo, da je to nešto što trebamo učiti? Imam svoje mišljenje od kuda, zašto, ali o tome bi mogla pisati naširoko i nadugačko pa ću na ovo pitanje odgovoriti kratko.
Recept za bildanje jest: Fokus na vlastite kvalitete, postignuća, svakodnevno osvještavanje iz dana u dana, pohvaliti sebe za ta postignuća i prihvatiti pohvalu drugih.
Iva: Svi osjećaji koji postoje su kao medalje, a medalje imaju dvije strane. Svaki osjećaj možemo promatrati na dva načina.
Možete biti radosni jer ste napredovali na poslu, ali i zato jer je susjedu krepala krava, možete biti tužni jer ste pretrpjeli gubitak, ali i zato jer vaša prijateljica ima dečka, a vi ne.
Tako je i sa superiornošću i osjećajem da smo dobri/više nego dovoljno dobri. Mislim da bi zdrav odnos prema tim osjećajima bio sljedeći: Svatko od nas ima svoje komparativne prednosti.
To su neke naše karakteristike u kojima smo superiorni nad drugima (naše izvrsnosti).
No, svi bismo trebali naučiti i prihvatiti da nitko nije i ne može biti izvrstan u svemu. Ukoliko imamo nekoliko tzv. komparativnih prednosti to je već ogromna stvar. Što se ostalih stvari tiče, biti dovoljno dobar je izvrsna stvar.
Dakle, svatko od nas bi trebao pronaći i istaknuti, raditi na razvoju svojih komparativnih prednosti, a što se ostalih stvari tiče – biti iznimno zadovoljan time što je dobar ili dovoljno dobar u nečemu.
Dragana: Same riječi dovoljno dobre, dovoljno vrijedne su one koje izazivaju kratki spoj u našim glavama. Što znači dovoljno? Po čijim kriterijima? U odnosu na što dovoljno?
Dovoljno je riječ koja ukazuje na nejasnu ideju u glavi što nas čini dobrim, vrijednim. Kada je u glavi nejasno, kako ćete prepoznati što je to u stvarnom svijetu?
To je kao da imate ideju da bi nešto kupile, ali ne znate točno što? I odete u kupovinu, šetate, razgledavate izloge i kupite nešto što vam se svidi. I dođete doma i shvatite da ne znate sad što ćete s tim.
Zato treba točno definirati kriterije dobrog i vrijednog. Što me to čini dobrom i vrijednom? Koje ja to osobine imam, koja znanja, koje talente, koja postignuća?
I veoma važno, prestati se uspoređivati s drugima. Svatko od nas ima svoj životni put, a uspoređujući se s drugima gubimo fokus s vlastitog puta pa nas može dovesti do s jedne strane omalovažavanja sebe ili uzdizanja sebe, tj. osjećaja superiornosti.
Uspoređivanje s drugima je vrlo efikasan način da se stavite u ulogu gubitnice ili ulogu superiorne, svemoćne osobe.
Sjećam se kako je jedna osoba izjavila da je ona toliko moćan komunikator da je doprinijela raspadu jednog poslovnog odnosa i tvrtke. Da, taj poslovni odnos se prekinuo, da, ta firma više ne postoji, ali ima puno stvari koje su dovele do toga, a ponajviše izbori koje su akteri činili.
Mene je baš iznenadila ta duboka uvjerenost da je ona uzrokovala raspad, a s druge strane znam da su uvjerenja čudo, da procjenjujemo svijet, druge i sebe kroz prizmu naših vjerovanja.
Superiornost u mom svijetu uvijek uključuje i podcjenjivanje jer superioran zna, a onaj drugi jadan ne zna, pa ga superioran gura u nešto što u stvari služi superiornom da bi održavao tu ideju sveznanja i svemoći.
Primjera u svakodnevnom životu ima puno. Mama kaže djetetu da će ona uvjeriti tatu u nešto za što se očekuje da će tata biti protiv, roditelji nagovore dijete da se upiše u određenu školi, nagovore da ostanete na nekom poslu, braku, coachevi dijele savjete jer oni znaju što klijent treba učiniti….
Svi smo mi povezani, utječemo jedni na druge, ali postoji jedna vrlo velika moć svakog pojedinca, a to je slobodna volja svakog od nas. Vjerovati da možemo natjerati druge da rade kako mi želimo je po mom mišljenju zabluda.
Iva: Ono što nas razlikuje od svih drugih živih bića na planeti je svjesnost. Ta svjesnost koja živi i postoji unutar svakoga od nas, razlog je naše potrebe za neprestanim rastom i razvojem. Svjesnost je zaslužna za razvoj civilizacija pa tako i ove kojoj pripadamo.
Zahvaljujući svjesnosti osjećamo dubok, unutrašnji poriv za radom na sebi i promjenama. Naravno da postoje ljudi koji taj poriv zatomljuju i zanemaruju i to također ima svoju cijenu.
U našoj biti, u našoj esenciji je potreba da se razvijamo i to činimo na različite načine, kroz različita učenja. I zato učenje nikada ne prestaje bez obzira koliko imamo godina.
Dakle, rad na sebi je neophodan i potreban svakome od nas, ali kao što smo prethodno rekli, tako da sada možemo napraviti i mali sažetak – odlično je kada prepoznamo svoje izvrsnosti, tj. tzv. komparativne prednosti, kada radimo na njima i kada smo uz to, po mogućnosti, zahvalni.
Istovremeno potrebno je pohvaliti sami sebe za sve što napravimo dobro, posebno ako smo time doprinijeli na bilo koji način.
Ukoliko rad na sebi gledamo na ovaj način, kao vječnu potrebu koja proizlazi iz naše svjesnosti kao ljudskih bića koja su u nekim stvarima izvrsna, a u nekima sasvim dovoljno dobra – nema nikakvog straha da će se u bilo kome od nas probuditi proturječnost kroz nezadovoljstvo ili nedostatnost.
Ukoliko se i to dogodi, tu je uvijek neki dobar terapeut da nam malo pomogne da razriješimo i tu nedoumicu. 😉
Dragana: Ja vjerujem da je rad na sebi cjeloživotan. To nije nešto što završava nekom edukacijom, nekim coachingom… Rad na sebi je rješavanje onih programa koji u meni izazivaju loš osjećaj i sprečavaju me da ostvarim MOJE, s naglaskom na moje ciljeve.
Naglašavam moje jer ispunjavati tuđa očekivanja je najsigurniji put ka nesretnom životu.
Za ostvarivanje određenih ciljeva potrebna su mi određena znanja – pa ih učim.
Za rješavanje loših osjećaja otkrijem što je to u meni da je nešto iz vanjskog svijeta dovelo do tih osjećaja. I pri tome dajem sebi dozvolu da za neke stvari treba vrijeme, strpljenje, da je savršeno u redu da nisam savršena jer da sam savršena znači da je moj razvoj stao i da nemam više što postići.
Rad na sebi je čišćenje starih ograničavajućih programa i usvajanje novih podržavajućih da bi živjeli po svojoj mjeri i u skladu sa sobom, a pri tome apsolutno imamo pravo biti nasavršene. Dovoljno je biti skoro savršena.
Kontakt: Iva Mladenić Radošević; iva.mladenic.radosevic@gmail.com, Dragana Mladenović; dragana@miroras.hr
Foto: Pexels, Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
