Kad lijepa, mlada, obrazovana i samosvjesna žena pronađe ljubav svog života, spremna je na sve ili bar na puno toga.
Ostaviti svoj dom, prijatelje, roditelje, sestru, rodni grad… Sve je potpuno nevažno i bezvrijedno prema životu koji te čeka. Zgodan, lijep, šarmantan čovjek koji na svom dlanu drži sve ono o čemu sanjaš i upravo ti sve to nudi. Osjećaš da si na vrhu svijeta.
Novi prijatelji, nova obitelj, novi grad, njegova rodna kuća na otoku je novo mjesto za ljetovanje, vjenčanje, posao za koji si školovana, dijete…
Sve je tako lijepo, nakon nekog vremena muž te nagovara da ne radiš, da budeš kući, još malo pa će on zarađivati tri puta više nego vas oboje. Čemu da radiš, imaš dijete, možeš se kupati čitavo ljeto, šetati zimi, piti kave s prijateljicama i naravno, potpuno se posvetiti svom muškarcu kad je tu.
Ali ako dolaziš iz obitelji, gdje se točno zna gdje je kome mjesto i tko gdje pripada, na tako nešto nećeš pristati. Sjetiti ćeš se riječi svog oca: Žena mora imati svoj posao, nikad ne znaš što te u životu čeka.
Ovo je nešto najbolje što kćer može čuti i naučiti od oca koji joj poručuje: ne moraš nikog trpjeti, ne moraš nikog voljeti, ne moraš nigdje biti ako ne želiš. Uvijek moraš imati slobodu biti tamo gdje te poštuju, cijene i vole. U braku ćeš biti zato što voliš i želiš, a ne zato što moraš.
Velika je sreća imati ovakvog oca ili majku, iako nas to obično uče majke poučene vlastitim lošim iskustvima.
Sve nam je to jasno, ali ipak možda ne bi bio loše ostati kući, ne raditi, i ne morati ništa, imati muškarca koji će se za sve pobrinuti a tebe samo voljeti. Zar to nije san svake žene i zar to nije još jedan dodatan dokaz ljubavi.
Ako imaš autoritativnog roditelja, na tako nešto nećeš pristati prije nego što njemu kažeš. I onda te dočeka odgovor: Ne dolazi u obzir, nisam te odgajao i školovao da budeš nečija služavka!
I onda, mnogima poznata uzrečica, u raznim kontekstima i situacijama, od strane roditelja: Pa jesam li ja to zaslužio?
U tom trenu se izbrišu sve tvoje primisli o tome da budeš domaćica jer iza roditeljskih riječi čuješ istinu koju znaš, ali isto ne želiš povjerovati u nju: on mi nudi da budem kući, ne radim, ovisim o tome koliko će mi on dati, morati ću se zadovoljiti poklonjenim cipelama, neću smjeti biti umorna, ne skuhati ručak, imati neopranu robu, imati loš dan, neobrijane noge… jer bi ustvari to bio moj posao.
Ženi iz priče je otac zaista bio oslonac u životu, imala je povjerenja u njega i vjerovala je da je zaista voli, te ga je poslušala. Kako život piše priče koje nisu uvijek sretne tako se i ova priča iz bajke pretvorila u nešto drugo. Nakon ne baš mnogo godina, ona je ostala, odnosno postala udovica.
Ali imala je svoj posao, svoju samostalnost, snagu, reputaciju i mogla je koračati dalje zajedno sa svojim djetetom kojem je svojim primjerom pokazala kako se može voljeti i ostati svoj.
Ova priča ima sretan kraj.
Ali koliko je priča žena koje su pokleknule pred ovakvom ponudom, ostale same iz raznih razloga, bez kuće, posla, prijatelja … ranjenog srca i srušenih snova.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
