Ovako razmišlja većina Hrvata: uh, kako volim što je zdravstvo besplatno, mogu kod liječnice kad god hoću i za svaki (zdravstveni?) problem koji se sjetim. Ali – ne sviđaju mi se liste čekanja, dopunsko osiguranje kojem moram plaćati, liječnik je neljubazan, uopće me nije pogledao, prepisao mi tablete, izbacio me iz ordinacije za pet minuta. To što ja ne dođem na zakazani pregled, ‘ko ih šiša! Mogu jesti što god hoću i koliko hoću, uopće se ne kretati, bude liječnica dala pretrage i tablete.

Vele penzići da ih sve boli. (I mene bi boljelo da sjedim doma od jutra do sutra i razmišljam je li me nešto boli).

Super je besplatno školstvo. Ali znaš kaj, ti naši učitelji i profesori, ništa ne znaju, niti ono što predaju, niti psihologiju djece, niti ih znaju motivirati, učiti, ocjenjivati. Na fakultetima također! Sredstva za rad im ne trebaju, imaju kredu!

Postoji li razlog zašto su hrvatska sveučilišta nisko na rang listama svjetskih sveučilišta? Zato što Hrvati nisu pametni?

Pravosuđe? Sve bum vas tužil! Uopće me nije briga jesam li ja tu nešto uzrokovao (ja sam ionako uvijek savršen), postoji li neki drugi način da se spor riješi! Platit ću ja par sto kuna sudsku pristojbu (kaj je to uopće?!), odvjetnika ne trebam jer on ionako koristi šprance, sve ja znam sam. (Provjeri koliko košta sudska pristojba u SAD-u ili Australiji!)

A oni poduzetnici? Hoće za par listova papira, par tisuća kuna?! Ili za sat vremena rada?!

Mirovine su male, jadan ja…

Taj javni sektor? Svi od reda uhljebi, svima treba dati otkaz, ne treba nam javni sektor!

Je li u našim glavama još uvijek komunizam?! Ili je to možda utjecaj novih poslovnih modela koji su se pojavili? Jer sve želim besplatno!

Sve gore navedeno, ogromni su troškovni izdaci za državu koja ima jaku ekonomiju i puno radno sposobnog i aktivnog stanovništva (npr. Skandinavske zemlje).

Ja apsolutno jesam za socijalnu državu koja treba ukloniti nedostatke tržišta odnosno brutalnog kapitalizma, ali to ima svoju cijenu. Dodajte broj umirovljenika koje imamo, određenu mjeru korupcije koja postoji, zaključit ćete da mi već sada jesmo Švicarska. Imamo visok standard za ono što se događa.

Ništa pod ovim Suncem nije besplatno (čak i ako za tebe je i tako ti se čini). Znanje košta da bi se steklo, vremena i novaca. Koštaju sredstva za rad.

Tko sve ono gore plaća?

Poduzetnici i radnici kojima se svaki mjesec uzima gotovo trećina plaće da bi se namirili gore navedeni sustavi, a koji privatno plaćaju usluge kako bi zadovoljili te potrebe.

Znaš tko to sve još plaća? Naše društvo i ekonomija, u cjelini, koja se teško razvija tako opterećena.

Zato drugi put kad misliš kritizirati gore navedene, razmisli koliko dobivaš za to što daješ (neki jako puno, neki ništa…) i prema kome su zapravo upereni tvoji prsti. Razmisli također treba li ti usluga gore navedenih ili je najbolje najprije do psihologa! E da, ali psiholozi ne idu na socijalno.

Kako je Kristina znala reći (a to je i moje mišljenje), nama prvo treba promjena u glavi, onda će se dogoditi promjena i u ekonomiji!

I, da, novca ima da bi se pošteno platilo sve gore navedene, samo ga treba zaraditi ekonomskim aktivnostima.

Novac je duhovan, a papirčeki i kovanice u našim novčanicima (ili brojčeki na računima) samo su potvrde tih transakcija (i služenja). Ako ima više aktivnosti, središnje banke tiskaju više potvrda. O tome drugom prilikom.

Odnosno, kako je Jan de Jong rekao neki dan na LinkedIn-u – Croatia, full of life and full of business opportunities!

Foto: Pexels

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Pretplatite se besplatno i primajte naše nove članke i popuste u inbox!
Share on facebook
Facebook
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on linkedin
LinkedIn
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
Email

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

zatvori
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.

Košarica

zatvori