Zdrav odnos
s novcem

Hrvoje Serdarušić: Kako donositi odluke na temelju financijskih izvještaja, kako smanjiti rizike i predvidjeti bankrot?

hrvoje-serdarusic

Hrvoje Serdarušić: Kako donositi odluke na temelju financijskih izvještaja, kako smanjiti rizike i predvidjeti bankrot?

Razgovarali smo s Hrvojem Serdarušićem, poznatim samostalnim financijskim stručnjakom i konzultantom, koji više od deset godina piše svoj blog o financijama. S Hrvojem smo razgovarali o važnosti financijskih pokazatelja za poduzetnike, kako smanjiti utjecaj krize na osobne financije te vlastiti biznis. Više pročitajte u intervjuu.

  • ŽIN: Obožavaš financijske analize. Što je važno za poduzetnike – koje pokazatelje moraju pratiti i na koji način pojednostavljeno što analizirati?

Hrvoje: Vlasnika ne mora nužno zanimati isto što i vjerovnika pa im i pogled može biti drukčiji. Vjerovnika (kreditora) najviše zanima hoće li se pozajmljeno vratiti u roku i na način kako je ugovoreno. Vlasnika (investitora, poduzetnika) najviše zanima uvećava li se vrijednost posla.

U tom smislu, razlikuju se i analize – kreditna analiza te analiza glavnice.

Kad bih morao ograničeno govoriti, onda bih rekao da kreditori promatraju pokazatelje profitabilnosti, likvidnosti i zaduženosti, npr. EBITDA marža, odnos financijskog duga i EBITDA-e te koeficijent tekuće likvidnosti.

Vlasnike to zanima, a još ih zanima koliki je povrat, točnije – prinos na kapital (ROE) i imovinu (ROA), kakav je slobodni novčani tok i je li trošak kapitala manji od prinosa (ROIC vs WACC). Ali, uvijek se gleda opća slika i kontekst.

Možda malo o trošku kapitala. Zadnje desetljeće padaju kamatne stope, a velik dio razloga otpada na američki FED koji je pokušavao potaknuti ekonomiju nakon zadnje krize. Kako se firme financiraju dijelom iz duga, a dijelom iz vlasničkog kapitala, tako je pritisak da se skuplji izvor (vlasnički) zamijeni tuđim. Taj WACC je mješavina kao kava s puno ili malo mlijeka. Ili pola-pola, kako tko voli.

Naime, u teoriji svi traže neku optimalnu kombinaciju kako bi prošli jeftinije. U praksi, naravno, nemali broj griješi i ostaje uvjeren da radi ispravno, dok ih realnost ne demantira. A ona se da iščitati iz brojeva.

  • ŽIN: Kako pročitati financijske izvještaje, što treba gledati i gdje točno – primjerice, što ako je usluga, što ako je proizvod?

Hrvoje: Volim na tečajevima skrenuti pozornost da je ispravno reći izvještaj, ne izvješće, kao i novčani tok, a ne tijek.

Inače, financijski izvještaji sastavljeni su za potrebe kreditora, dok uprava i vlasnici imaju svoje zasebne interne izvještaje koje priređuje kontroling, na kakvoj god da razini to postoji.

Za dnevno upravljanje, financijski izvještaji nisu dovoljni.

Osobno, kad promatram izvještaje, prvo gledam opću sliku, prihode i dobit (gornju i donju liniju). Zatim gledam bilancu, koliko kapitala, a koliko obveza, pa vrste imovine, ima li kredita, financijske imovine i koliki je radni kapital i sve smještam u kontekst industrije. Brzo pokušavam zaključiti kako poslovni subjekt posluje, koliko novca stvara, kakva mu je situacija općenito. Za dublje analize koristim svoje modele i/ili informativne servise.

  • ŽIN: Kako smanjiti utjecaj korona krize?

Hrvoje: Ako govorimo o poslovanju neke određene firme, onda je likvidnost bila mnogima glavni i najveći rizik. Svatko se snalazio kako je znao ako nije bio prethodno spreman na veće probleme i prije.

Općenito, uvijek treba biti spreman i ponekad je potrebno žrtvovati brži rast radi veće sigurnosti. Ispada kao naknadna pamet.

Projekti i firme koje ganjaju tzv. skalabilnost ionako žrtvuju dobit nekoliko godina radi sve veće prodaje kako bi u budućnosti imali dominaciju u industriji ili nekom određenom području, danas se to sve više gleda globalno. Takvima bi to izgledalo kao da ih se usporava za ono čemu sada trče ususret, no to su ionako rjeđi primjerci.

Likvidnost ne dolazi samo od dobre naplate izvrsne prodaje, nego i iz dobrog upravljanja razinom zaliha, politikom plaćanja, ali i naplate. Dolazi naravno i prepoznavanja dobrih, ali i loših projekata, koji mogu biti mali u iznosu, ali česti u ponavljanju.

Općenito, ispravne investicijske odluke jer pogrešne rezultiraju troškovima koji se teško mogu opovrgnuti ili da kažem tako, nije moguće stisnuti undo. Ponekad treba priznati pogrešku i zatvoriti priču pa prestati ulagati i ponekad prodati takvu imovinu.

Za kraj, treba znati kako upravljati dugom, ali i isplatama dobiti. Sada nisam bio ništa posebno pametan, samo sam opisao izvještaj o novčanom toku, kojeg se može smatrati kraljem izvještaja.

  • ŽIN: Kako možemo predvidjeti svoj ili tuđi bankrot?

Hrvoje: Možemo, postoje metode poput starog i provjerenog Altmanovog pokazatelja, zatim postoji rejting, odnosno vjerojatnost rizika nenamire ili anglizam koji se koristi, default. Može se također gledati trend kvalitete dobiti ako je sve manji udio novčanog toka u dobiti, znamo da je kvaliteta sve slabija, pa makar prihodi i dobit rasli, pogotovo ako se naglo to mijenja, možemo posumnjati i u moguće prijevarne radnje.

Općenito, analiza financijskih izvještaja firme i konkurenata može nam dosta toga reći. Ako nema stvaranja dodane vrijednosti koja je direktno povezana sa slobodnim novčanim tokom, onim koji je raspoloživ za raspodjelu kreditorima i vlasnicima, nakon što su podmireni svi operativni i kapitalni troškovi da bi firma mogla uredno i kontinuirano poslovati, pa ako je takva situacija dulje vrijeme na snazi, jasno je da se firma uništava, odnosno njena vrijednost, supstanca. Ne promijeni li se nešto uskoro, velik je rizik da će sve implodirati.

Htio bih reći nešto i nečemu što se tiče najvrjednijeg, a to su ljudi.

Burzovna pravila se mijenjaju, baš sam o tome dosta čitao u posljednje vrijeme, pa će se sve više morati izvještavati po pitanju kadrova, odljeva i fluktuacije, kvalitete, obrazovne strukture itd.

Tu za manje firme vrijede puno i glasine, a korisno je angažirati i eksperte za ljudske resurse koji, osim pregleda situacije na tržištu rada, vide i kvalitetu upravljanja ljudima. Postoje firme koje imaju dobre poslovne rezultate u kratkom roku, ali gube ljude jer ih potplaćuju ili neadekvatno plaćaju za npr. prekovremene sate. Osobito je to vidljivo ako se radi o firmama koje po produktivnosti strše iznad konkurencije, a imaju sličan broj ljudi u industriji koja nije zadnji krik tehnološkog razvoja. Ako takva firma ne poboljša upravljanje ljudima, ne prijeti joj bankrot u kratkom vremenu, no u duljem roku prijeti urušavanje i pad profitabilnosti.

  • ŽIN: Zašto je važno upucati EU novac u privatni sektor, ne javni?

Hrvoje: Da ne ponavljam druge oko stupnja korupcije u javnoj nabavi ili čak o tome kako je privatni sektor rentabilniji od javnog, u prijevodu daje veće povrate na uloženo, ulaganje u javno obično znači ulaganje u infrastrukturu, što znači dulji rok povrata. Dakle, ne govorimo samo o jednom i ključnom investicijskom kriteriju pozitivne neto sadašnje vrijednosti.

Često se zaboravlja vrijeme. Inače, financije počivaju na dva stupa, jedan je vremenska preferencija novca, a drugi je vjerojatnost ishoda.

Ovo oko vjerojatnosti ishoda – dokazano je da su značajniji povrati kod privatnog u odnosu na javni sektor.

Vrijeme? Pa tu govorimo da su privatne investicije usmjerene više na brži povrat, a to je ono što nama treba. Brzi i značajni rast BDP-a. Privatne investicije su ključ.

Još podatak kao bonus: investicije koje radi hrvatski nefinancijski sektor ili tzv. realni sektor (onaj koji nije financijski) nikad se nije vratio na razinu investicija prije prethodne krize iz 2007. i 2008. Investicije su stalno padale, pa nam prihodi i dobit ne izgledaju kao neki spektakl. Dapače, tu su hrvatske firme među najslabijima u Europi. Poluga iz EU fondova mogu razbuditi žar, podići temperaturu. A mi to možemo, ne trebamo se podcjenjivati.

  • ŽIN: Kako smanjiti rizike?

Hrvoje: Mogao bih se poigrati famoznom sintagmom locirati, identificirati, uhititi, transferirati.

Prvo ih treba naći – gdje i od čega nastaju problemi, odnosno koji su uzroci toga. Ako ih je moguće eliminirati, to treba učiniti, ako pak nije, onda ih umanjiti ili prenijeti. To je ona fraza o mitigaciji rizika. Danas postoje i financijski instrumenti koji takve stvari omogućuju.

Od put ili call opcija do jednostavne kupnje osiguranja. Često se poduzetnici žele igrati tečajem, odnosno ne razumiju da imaju disparitet u valuti kojom plaćaju dobavu ulazne sirovine i onom kojom prodaju svoju uslugu. Je li to odnos kune i eura ili dolara i eura ili kojeg drugog para, manje je bitno od razumijevanja da postoji takav rizik. Zašto se ne hedžirati, odnosno ograditi od takvog rizika? Zašto riskirati gubitak ili ga ostaviti kao otvoreni rizik, a s druge strane ograničiti mogućnost dobitka. Ima svakakvih situacija, a najgore je što se rizike ne prepoznaje.

  • ŽIN: Koji su najčešći razlozi propadanja firmi?

Hrvoje: Sve ima svoj vijek, tako i firme. Kako se potrebe i navike ljudi mijenjaju, tako i potreba za uslugom i proizvodom firme isto se mijenja. Ako se na vrijeme ne dogodi prilagodba, firma nestaje.

Monetarni iskaz toga može se prepoznati u financijskim izvještajima, a modelski i predvidjeti s određenom vjerojatnosti. Nedostatak prilagodbe dolazi iz lošeg upravljanja, a tu stradaju ne samo firme, uvijek su to ljudske priče. No, često je potrebno da zaista loše firme nestanu.

  • ŽIN: Ekonomija se odvija u ciklusima. Što raditi za vrijeme recesije?

Hrvoje: Pripremiti se za budući rast, porazmisliti postojeće sheme i obrasce ponašanja, osobito na način kako se proizvodi, tko su zaista naši kupci, a prodaja je – ključ svega. Upravljanje troškovima je važno, no ni troškova neće biti, ako neće biti adekvatne prodaje.

Mnogi izbjegavaju baviti se prodajom jer je to najteža stvar. To traži kvalitetu i dugotrajnost, a sve mora biti dobrovoljno. Uvijek je vrijeme za dobru prodaju, a recesije pomažu jer osvjetljavaju tamnu stranu.

  • ŽIN: Je li svaki dug loš?

Hrvoje: Dok god je povrat (ROIC) veći od troška (WACC), dug je koristan kao poluga.

Bankari to vole reći da neke firme rade samo za kamatu. Spominjao sam stvaranje vrijednosti. Nema nove vrijednosti ako kroz dulje vrijeme stalno ispada da imamo negativni slobodni novčani tok.

Očito da smo prethodni dug loše utrošili i sada treba platiti cijenu za to. Ili će vlasnici, novi ili postojeći, uliti novo gorivo ili će kreditori oprostiti stari dug. Davanje novog duga u teškoj situaciji može biti kao bacanje novog dobrog novca nakon lošeg starog.

Sada smo u situaciji da je jako puno novog duga doliveno u dosadašnje poslove. Zato će novi financijski izvještaji koje u Hrvatskoj očekujemo iza 30. lipnja biti najvažniji financijski izvještaji u ekonomskoj povijesti Hrvatske. Vidjet će se vrlo vjerojatno tko će biti pukovnik, a tko – pokojnik.

  • ŽIN: U što da poduzetnici ulažu?

Hrvoje: U ono za što su napravili poslovne planove i financijske modele koji pokazuju da postoji velika vjerojatnost da se radi o isplativom projektu ili imovini. Znači, excel u ruke i analiza scenarija. Nije nužno da je to kompleksna stvar. Osjećaji mogu zavarati, a treba sučeliti koristi i troškove.

Ljudi su subjektivni i rade greške – biraju projekte koji su im po vokaciji draži, podcjenjuju potrebne iznose i vrijeme.

Nekad je najbolje ne uložiti – nego pričekati. Sačuvati kapital i vrijednost imovine je prvi zadatak.

Po prirodi, poduzetnik traži i preuzima rizik, no mogu se baš zbog subjektivnosti raditi greške i prethodnog znanja i iskustva. Treba napraviti matematiku, uvijek. Također, nikad nije bačen novac ako se ulaže vrijeme u ljude, dobre ljude.

  • ŽIN: Što je ekstraprofit, ako on uopće postoji?

Hrvoje: Postoji, a u dugom roku taj ekstraprofit teži nuli kojeg se naziva normalni ili nulti. Računovodstveno postoji dobit, ali ekonomski gledano, to je nula. On je tada taman toliki da je zadovoljio očekivanja. Kad je iznad očekivanja, to je onda ekstra.

U prirodi je stvari, svi se bore da produlje stanje tog ekstraprofita, što je W. Buffet opisao kao economic moats, a ja preveo kao ekonomske jarke. Može ih se slikovito razumjeti kao opkopi oko dvorca.

No, zbog djelovanja tzv. Porterovih sila, taj se višak (ekstra) nagriza i polako nestaje u dugom roku. Možda bi se to moglo lakše objasniti na primjeru konkurencije. Postojeći igrači postavljaju barijere da ne dođu novi igrači, što je jedna od tih sila. Ti ekonomski jarci ili opkopi postojeći su igrači napunili vodom i krokodilima pa se tako brane. No, novi igrači su prepoznali opasnosti i napravili dronove i eliminirali dio starih igrača, koji su morali, oni koji su preživjeli, pristati na promjenu pravila. U dugom roku, da se šalimo s Keynesom, svi su mrtvi, a jedino su krokodili ostali gladni. Tko su krokodili, neću sada implicirati, ipak je ovo šala.

  • ŽIN: Kad će se gospodarstvo oporaviti?

Hrvoje: Amerikanci su izmačali, Europa će izgledno kasniti do godinu dana. Hrvatska bi mogla vratiti se do 2023. Ako se oporavak bude događao kako je sada izgledno, onda tada. No, ne vjerujem da smo spremni za eurozonu prije 2025.

  • ŽIN: Treba li štedjeti u kunama ili eurima s obzirom na to da nas čeka EUROzona?

Hrvoje: Pričali smo o rizicima. Pitanje je apetita za rizikom pa se može postaviti više pitanja: zašto ne u dolarima, francima ili bitcoinima? A zašto ne u kunama? Treba sagledati rizike i samostalno donijeti odluku.

Također, to je izgleda loš posao jer štednja na računu može biti trošak zbog negativnih kamata, što je dovelo do toga da se ljudi odlučuju štedjeti u gotovini. Nikad veće emisije centralnih banaka i nikad više novca u sustavu, a nikad više gotovine. Da taj novac ne bi ostao neupotrijebljen i bez kontrole, države preko svojih centralnih banaka sve više idu u smanjenje visina apoena koje izdaju i koje cirkuliraju.

Nedavno je Švicarska prije par tjedana tako opozvala cijelu jednu emisiju pa je potrebno zamijeniti sve novčanice (u banci), što je prikriveno traženje da se sav novac izvan kontrole vrati nazad pod kontrolu novčanih tokova i lakše oporezivanje i sprječavanje pranja novca. Inače je novčanica od 1000 švicarskih franaka jedna od najvrjednijih velikih apoena neke valute u kojima se štedi i služi kao osiguranje od rizika pada vrijednosti ili hedge, najčešće u odnosu na euro.

Da ponovim, pitanje je kompleksno, a odluku treba donijeti kad se sagleda vlastito stanje na osobnoj razini ili razini firme. Smatram da se prvo treba riješiti najvećeg dijela rizika od gubitka vrijednosti (prezervacija vrijednosti), a tek onda gledati na moguću zaradu.

Kontakt: Hrvoje Serdarušić, serdarusic.com@gmail.com

Foto: privatna arhiva Hrvoja Serdarušića

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podjelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

6 dobro plaćenih poslova koji donose zaradu bez fakultetske diplome

Kako prvi šefovi određuju tvoj odnos prema novcu?

Revolut uveo eSIM. Korisnici mogu surfati posvuda bez naknade za roaming

Prijava za članice

Pretraga

znn