Siniša Drobnjak: Kad uklonimo potrebu za stalnim dokazivanjem drugima, dovoljno je puno manje da čovjek bude slobodan i sretan
Razgovarali smo s poduzetnikom Sinišom Drobnjakom koji je vlasnik tvrtke Informatika S.D., osnivač tvrtki Dentalni megastore i uniGluko te stoji i iza restorana Il Camino. Osim što mu je velika strast upravo poduzetništvo, tu je i rad na sebi, a više o tome nam je rekao u intervjuu.
Siniša: Ustvari se mijenjao moj odnos prema poslovanju, a samim time i prema novcu.
Rekao bih da sad igram drugo poluvrijeme utakmice u kojem sam puno defenzivniji u svojim razmišljanjima i strategiji. Fokusiran sam na to kako zadržati stečeno i rasti organski, a ne kako osvojiti novo i rasti samo da bih rastao zbog očekivanja drugih.
Siniša: Novac za mene nikada nije bio svrha samom sebi. Cijeli život ga koristim kao sredstvo da dođem do nečega što mi je u tom trenutku bitno, kako privatno, tako i poslovno.
Ili da to svedem na jednu rečenicu – novac mi daje privilegiju boljeg izbora.
Siniša: Platio sam u više od nekoliko navrata ogroman porez na budale i naučio sam na teži način cijeniti stečeni novac.
Posebno sam naučio važnost dovoljne količine novaca na računu.
U svojoj 25-godišnjoj karijeri, dva sam puta bio u poziciji kad sam na računu imao novaca samo za kavu. Bez mlijeka. Takvo te iskustvo zauvijek promijeni.
Siniša: Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje, ali načelno ne smatram da je svako zaduživanje loše.
Uzrok svih problema u poslovanju su neprovjerene pretpostavke i bajke koje pričamo sami sebi.
Ako je osoba u stanju ogoliti istinu na ono što neka poslovna situacija zaista je, onda vjerujem da će i odluka o eventualnom zaduživanju biti ispravna.
Sposobnost da odmah u startu promišljamo i o najgorem scenariju i možemo se nositi s takvom situacijom daje nam prednost kritičkog razmišljanja i smanjuje količinu nepromišljenih odluka.
U situaciji kad olako dolazimo do tuđeg novca, lako se poskliznuti i potrošiti novac na nove fotelje od 10 000 kn po komadu. Ne podržavam takvo zaduživanje zato što su šanse za povrat tako uloženog novca premale.
Siniša: Prava bi istina bila da sam minimalist u nastajanju. Globalna ekonomska situacija u kojoj smo se svi zajedno našli, bila je za mene katalizator donošenja cijelog niza odluka kojima sam pojednostavio svoj život.
Rezultat te transformacije je manji broj ishoda koje želim ostvariti – u jednom kvartalu je to tri do pet ishoda. Prije ih je znalo biti i dvadeset, ali s vremenom naučiš da manji broj ishoda znači i veći fokus.
Ustvari, s vremenom i radom na sebi sam postao više svjestan sebe. Kad više nema u velikoj mjeri one potrebe za stalnim dokazivanjem drugima, dovoljno je puno manje da bi čovjek bio slobodan i sretan.
Siniša: Jedna od najvećih grešaka za privatnog poduzetnika je trošenje novca tvrtke na svoje privatne potrebe. Znam da se dio čitateljica neće složiti sa mnom, ali moja je poslovna filozofija da beba mora jesti prva.
Ili rečeno na drugi način – prvo se moramo pobrinuti da tvrtka ima dovoljno resursa i novaca.
Kod nekih postoji i pristup da poduzetnik mora prvo sebe isplatiti, ali u načelu se ne slažem s tim. To je priča koja je dobra iz pozicije zaposlenika, ali ne i vlasnika.
Smatram da tu vrstu potrošnje treba držati pod kontrolom,jer u trenutku kad tvrtki ide loše, a vlasnik si je uplatio mjesec dana na Karibima za sebe i svoju obitelj i to novcem s računa tvrtke – znamo što je sljedeće.
Druga je kategorija bespotrebnog trošenja situacija u kojoj kupujemo nabrijane stvari samo da bi se bolje osjećali ili impresionirali druge.
Konferencijski stol od 100 000 kn ili dizajnerska stolica od 20 000 kn u mojem poslovnom svijetu nije dobro uložen novac.
Jednom kad skinete novac s računa, on je bespovratno potrošen!
Siniša: U mojem pristupu nema ništa spektakularno ili bitno drukčije.
Svaki ponedjeljak do 16 sati dobijem izvještaj za prošli tjedan koji sadrži ulazne i izlazne indikatore poslovanja. Potraživanja, dugovanja, stanje skladišta i količina novca na računu su neki od standardnih pokazatelja.
Ključno je shvatiti koje aktivnosti generiraju te pokazatelje. A to je drukčije za svaki biznis.
Sve pokazatelje pratim na tjednoj bazi – prvi je razlog jer želim brzo reagirati ako je potrebno, a drugi je što nakon 90 dana imam trend za svaki pokazatelj.
A vlasniku trend može biti prijatelj ili neprijatelj.
Ovo godinama ističem, ali nekako je wow kad se to čuje iz usta uspješnog muškog kolege tada dobiva drugi prizvuk – ušminkani ured, puno zaposlenog osoblja, skupi auti i visoki troškovi nisu pokazatelji uspjeha, već pokazatelji potrebe za privlačenjem pažnje. Svaka čast kako se prestati dokazivati i fokusirati se na doprinos i suradnju umjesto na nadmetanje i borbu.
Ponovo se vraćam na to, ali uvjeren sam da je to stvar do samog vlasnika i njegove sposobnosti da osvijesti sebe.
Svi mi imamo šest osnovnih ljudskih potreba koje svjesno, ali još češće i nesvjesno, ispunjavamo.
Temeljna je potreba sigurnost, a najviša je potreba kontribucija. Mene pokreće kontribucija – ispunjenost života davanjem i prepuštanjem nečemu što je veće od nas samih. To ne znači da nisam kompetitivan ili fokusiran na posao i nadmetanje oko kupca.
Za mene to znači davanje prije primanja. Jedan od primjera je da klijentu s kojim želim započeti suradnju, prvo pošaljem naš Poslovni priručnik koji u sebi sadrži preko 50 poslovnih lekcija koje bi mu stvarno mogle pomoći u poslovanju. Tek nakon toga dogovaramo prvi sastanak.
Siniša: Da. Izlazak iz zone komfora je obilježio zadnje desetljeće mog života. Svaki put kad izađemo iz vlastite zone komfora, izlažemo se nečem novom i nepoznatom. Nepoznato nužno ne znači i nešto loše.
Sposobnost da se nosimo s nepoznatim ima cijeli niz benefita za našu fizičko i psihičko stanje. Život nam stalno servira izazove – značenje koje ja dajem tome je da imam privilegiju biti dijelom tog iskustva.
Prošle me je godine napustio jedan dragi prijatelj. Poklon koji mi je ostavio je da je svaka situacija dragocjena, bez obzira kako na prvi pogled izgledala.
Iz zone komfora danas izlazim vrlo jednostavno – kad mi unutrašnji glas ili dijalog kaže da mu nešto ne odgovora ili da mu se ne da, napravit ću upravo to. Ne uspijem svaki put, ali sve češće je rezultat u moju korist!
Siniša: Školovanje kod Tonya Robbinsa sam započeo prije gotovo pet godina i prošao sam kroz sve njegove seminare.
Neke od najbitnijih lekcija koje sam od njega naučio su:
Siniša: Kako je Mark Twain lijepo rekao – Imao sam tisuće problema u životu, od kojih su se neki zaista i dogodili.
Pitanje koje bih postavio mlađem sebi jest – koliko ćeš prostora dati strahu da upravlja tvojim životom?
Previše sam brinuo zbog stvari na koje ili nisam imao utjecaja ili se nisu dogodile.
Temeljna odluka koju trebamo donijeti u životu je da li zaista želimo živjeti život bez straha i patnje. To je po meni najbitnija odluka za svakog mladog čovjeka.
Siniša: Moja je kćer ustvari moj najveći učitelj. Nedavno sam objavio članak o tome kako je sa samo devet godina bila sedam sati na konju po najvećoj kiši da bi mogla dojahati na start mojeg ultramaratona u Istri. Što reći kad dobiješ takvu podršku od djeteta.
Svjesni da imamo kvalitetu života koja je natprosječna, na čemu smo oboje zahvalni.
Ono u što sam svjesno uložio novac je njena edukacija. Kad se rodila, otvorio sam joj račun u banci i trajni nalog kojim joj se svaki mjesec uplaćuje određeni iznos novaca na račun.
Kad bude punoljetna, imat će dovoljno novaca za prvu godinu bilo kojeg fakulteta za koji se odluči. Za svaku sljedeću godinu se mora izboriti sama i ona to zna od samog početka.
Njena ljubav prema konjima je kod nje izgradila normalan odnos prema životu jer za sat vremena jahanja treba sat vremena pripreme i sat vremena čišćenja i boravka s konjem na paši.
Drugim riječima, ništa ne pada samo s neba.
Mnoga djeca njenog uzrasta imaju mobitel kao jedinog prijatelja s kojim provode najviše vremena.
Siniša: Za mene je prava žena čisto emotivno biće koje uvijek testira muškarca. Ne s nekom skrivenom ili lošom namjerom, nego da intuitivno osjeti je li muškarac prisutan i povezan sa sobom.
Možemo se zanositi poslovnim i materijalnim uspjesima, ali se ustvari ništa ne može usporediti s iskrenim muško-ženskim odnosom.
To je način na koji odgajam svoju kćer – da bude povezana za svojom ženskom stranom, ali i da razumije kako muškarac razmišlja i što želi.
Ako je ultimativni neuspjeh život bez ispunjenja, onda je definitivno ultimativno ispunjenje imati srodnu dušu pored sebe.
Kontakt:
Siniša Drobnjak, S.D. Informatika; sinisa.drobnjak@sdinformatika.hr
Foto: privatna arhiva Siniše Drobnjaka
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
