Ako sam ikada u životu odustala od svojih snova, znači li to da nisam bila dovoljno uporna? Znači li to da nisam bila spremna riskirati za uspjeh? Znači li odustajanje da nisam dovoljno čvrsta ili snažna ili samopouzdana ili sklona riskiranju?
Kažu: Odustajanje nije opcija!

Za početak ću samo reći: treba znati razlikovati upornost od tvrdoglavosti, samopouzdanje od taštine, sklonost riskiranju od nepromišljenosti. Upornost od tvrdoglavosti i samopouzdanje od taštine dijeli točno trenutak odustajanja. Što sada kažete, treba li odustajanje ipak, ponekad, biti opcija?

Međutim, koji je to trenutak za odustajanje, kako prepoznati da je svaki sljedeći korak samo lupanje glavom o zid, kako donijeti takvu odluku ako ona za vas znači potpuni bankrot financijski, emotivni, psihički?

I sama sam se našla pred zidom nekoliko puta, iako sam već sto puta pala, demotivirana, umorna, iscrpljena, ali išla sam naprijed nekako, izvlačila zadnje atome snage.

Razmišljala sam o tim padovima iz svih mogućih kuteva i perspektiva: od toga jesu li to znakovi da na vrijeme odustanem i sačuvam vrijeme, dostojanstvo i novac, ili su lekcije koje će me osnažiti za ono što slijedi, ili putokazi koji mi pokazuju da okrenem kormilo za nekoliko stupnjeva?

Ali svaki put dok bih si postavljala ta pitanja i bez obzira na utjecaj okoline, dobronamjerne, iskustvene savjete bliskih ljudi, a pri tome u sebi i dalje osjetila mrvicu sreće što uopće koračam tim putem, što imam priliku biti prisutna na tom putu, znala sam da nije vrijeme za odustajanje.

Nije mi bio bitan cilj, voljela sam biti na tom putu i svaka pomisao da nisam, u meni bi izazivala nemir i tugu. Čak i ako mi je teško i jedva dišem, bila sam sretna, osjećala sam život u svom tijelu samo zato što imam priliku dobiti to iskustvo premda se u bliskoj budućnosti uvjerila da su svi oko mene bili u pravu sa svojim savjetima.

Ipak, tada se ne odustaje. Ne ako ja vjerujem u taj put, ako ga sanjam, usprkos svima i svemu. Tada ustrajem. Ne može mi nitko reći da trebam odustati ako će me odustajanje ugasiti i ukrasti život mojim snovima. To mi nitko ne smije ukrasti. To je moj put i ja ću znati kada je vrijeme.

Onog trenutka kada bih osjetila kamen na grudima, slona na leđima, kada bih se osjetila kao stranac u New Yorku, onog trenutka kada bih počela osjećati tjeskobu gdje god da jesam, klaustrofobiju u svojim vlastitim mislima sa svojim vlastitim snovima, bio bi mi znak da je vrijeme odustati i da to više nije put za mene.

To što sam do tada lupila glavom o zid, krvava koljena i laktovi, izgubljeno vrijeme – sve je to nebitno i ne žalim. Nije problem ni ponos, iskreno. Sve to poklanjam šakom i kapom kada znam da sam na pravom putu, da mi je tu mjesto i da je to moje čistilište koje moram proći da bih naučila lekcije za budućnost koja slijedi.

Ali u trenutku kada izgubim unutarnji kompas i radije bih se vratila tim trnovitim putem nazad, nego da još jednom zamahnem čekićem i dođem do blaga, ja se vraćam nazad.

Nema tog blaga koji može naplatiti borbu protiv samoga sebe. Ništa to ne vrijedi kao unutarnji osjećaj slobode i zadovoljstva, etike, morala, samopoštovanja, samovrednovanja. Ako ne ide, ne ide. Nije moje. Nije vaše.

Mislite da ste kukavica jer svojom voljom niste završili ono što ste sami i započeli? A možete li mi reći, koliko u ovoj osobi danas koja pomišlja na odustajanje ima one osobe koja je krenula na tu avanturu? Koliko ste se promijenili? Jeste li?

Ako ste u tom periodu promijenili društvo, grad, posao, obitelj, prijatelje, okruženje, mislite li da i dalje trebate ustrajati na idejama, projektima, poslu, odnosima, ljubavi – koju ste nekada smatrali kao ispunjenje vaših snova?

Ako se išta u vašem životu i okruženju promijenilo, promijenili ste se i vi, i to više nego što mislite, a time i vaši snovi, motivi, inspiriraju vas drugačije situacije i ljudi, knjige i pjesme, imate potpuno drugačiju perspektivu, kompleksnije emocije…

U tom slučaju, je li legitimno danas u tridesetima, četrdesetima, pedesetima odustati od sna kojeg ste sanjali u svojim ranim dvadesetima? Je li legitimno ako osjećate tjeskobu, manjak prostora, nedostatak zraka, inspiracije? Zar ne bi bilo u redu promijeniti posao, prodati firmu, promijeniti auto, preseliti u drugi grad (mirniji ili urbaniji), promijeniti prijatelje…?

Ne samo da je u redu, nego je i konstruktivno za nas i našu okolinu. I upravo tako, s odustajanjem ćete pokazati još veću upornost – jer ćete krenuti ispočetka, od nule, nešto drugo, još veće samopouzdanje koje ćete temeljiti na snažnom samovrednovanju i samopoštovanju – jer vas nije briga što drugi misle o vašem neuspjehu, još veću sklonost riziku – jer je očito zašto. Jer ste odustali.

Znam, lakše je reći nego učiniti i često idemo glavom kroz zid i tvrdoglavo ustrajemo u nečemu što nije za nas iz svih mogućih razloga, subjektivnih i objektivnih, najčešće logičnih, društveno prihvatljivijih, komfornih, financijskih…

Odustajanje nije lako i ne dogodi odjednom, preko noći. Ali iz dana u dan će se pokazivati sve više znakova na putu, putokaza, a unutarnji glas će nam biti sve glasniji: Nije to to. Nisi sretna. Ima bolje. Promijeni i kreni dalje.

Znat ćeš ti to. Prepoznat ćeš. Nema straha.

Možeš odustati. Imaš izbora.

Odustajanje je u tom slučaju samo jedna stepenica u tvom životu, a ne kraj. Odustajanje će ti pokazati koliko možeš biti snažna i jaka, koliko možeš rasti. I jastog odustaje od svog čvrstog oklopa, svoje sigurnosti i zaštite kada osjeti tjeskobu u tom skučenom prostoru pa ga odbacuje da bi izgradio novi i veći.

U tjeskobi se ne raste. U tjeskobi se stagnira, nazaduje i umire. I onog trenutka kada odustaneš, imat ćeš puno više vremena za bavljenje onim što zaista i želiš, voliš, provodit ćeš vrijeme više s ljudima s kojima želiš ili ćeš imati više vremena za samu sebe, a s novim plućima i više novog kisika imat ćeš više energije raditi na svojim novim snovima na koje imaš pravo.

Promijenila si se. I na to imaš pravo. Smiješ postati leptir nakon kukuljice. Zapravo moraš. Ne boj se. Odustani od puzanja, čeka te let!

Da, odustajanje je uvijek opcija. Onda kada ti osjetiš da je vrijeme.

Ne pitaj nikoga za dopuštenje.

Foto: Freepik.com

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Prijavite se i primajte novosti i savjete kako bolje upravljati novcem
Facebook
WhatsApp
LinkedIn
Twitter
Pinterest
Email

Komentari

One thought on “Kada odustati od svojih snova i ciljeva?

  1. Ana napisao:

    Lijepo ste napisali tekst!
    Nije samo još jedan u nizu pseudo savjeta na sadržajno zagađenom webu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Košarica
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.