Prije nešto više od godinu dana pridružila sam se grupi Žene i novac, što radi uobičajene hrvatske financijske situacije, što radi želje da naučim nešto novo, a zapravo sam se duboko u sebi nadala da je to mjesto na kojem ću pronaći svoje pleme, promijeniti sebe, pronaći svoje pravo ja…
Kako sam cijeli život u muškom biznisu i, naravno – 99% mojih kolega su muškarci (barem se tako oblače ☺) i uvjeravala se kako je lakše raditi s muškarcima nego sa ženama, uopće me ne čudi što sam u potrazi za svojim plemenom.
Žena u meni nije imala mira, stalno je tražila svoje pravo, svoju žensku slobodu, svoje prirodno okruženje… Upravo to je ono što sam pronašla u grupi Žene i novac.
Prvu konferenciju Žene i novac sam propustila iz svojih opravdanih razloga, radionica mi se poklopila s godišnjom konferencijom firme u kojoj radim.
Onda su došli korona i lockdown. Napokon sam mogla sudjelovati na svim Business Cafe-ima i na svim Žene i novac online live emisijama.
Uživala sam u učenju od divnih ljudi, mnogi od njih postali su moji uzori i mnoge od njih sam poželjela upoznati uživo.
Kada je lockdown prošao i kako su online eventi prebačeni natrag u evente uživo, veselila sam se da ću ipak početi upozavati te divne ljude. Međutim, kako su se datumi približavali, ja sam svaki put imala neki dobar razlog da ne odem: posao, obitelj, godišnji… Svašta nešto.
Počelo se pričati o Drugoj konferenciji Žene i novac, čak je određen i datum održavanja. Nitko sretniji od mene. Napokon prilika da upoznam te divne, snažne žene koje su me svojim pričama toliko inspirirale da sam počela puno raditi na sebi, mijenjati se… Koje su me jednostavno probudile i pokrenule.
Otvorila se online prodaja karata i ja sam toliko puta otišla na portal ne bi li kupila kartu i rezervirala svoje mjesto među tim divnim ženama, ali kad god bih krenula kupovati kartu, nešto bi me prekinulo i na kraju je ne bih kupila.
Kako su dani prolazili, sve manje sam išla na portal, a kad bi moje unutarnje ja izrazilo želju za odlaskom na konferenciju, imala sam 1001 razlog zašto ne otići, kao npr. radiš po cijele dane, pa nećeš valjda djecu i vikendom lišiti majke ili – nisi ti dovoljno dobra da sjediš među tim ženama; što ti imaš za reći? … I tako do one slavne – Pa nećeš valjda sama ići?
Dvije večeri prije konferencije, sjedim na podu svoje kupaone i vadim rublje iz sušilice te u mislima prebirem po ciljevima koje sam si postavila za 2020. godinu.
Kako je godina već pri samom kraju, htjela sam vidjeti što sam ostvarila, što sam na korak do ostvarenja i što je ostalo netaknuto i tako sam došla do cilja – 2020. – godina za pomicanje vlastitih granica i u taj tren mobitel zazvoni i stiže obavijest da je Kristina napisala objavu na FB-u.
Kako Kristina ima uvijek zanimljive postove, odmah sam kliknula da vidim što je objavila. Pred mojim očima pojavila se ponuda da je Iva spriječena te da poklanja svoju ulaznicu za konferenciju prvoj ženi koja se javi. Pomislila sam – to je to! Glas s neba! I prije nego su krenuli svi moji razlozi zašto da ne pošaljem poruku, odbrojala sam 5, 4, 3, 2, 1 (The 5 minutes rule), napisala poruku, zažmirila i kliknula pošalji. I, naravno, bila sam prva. Glas s neba, zvijezde, sudbina ili kako god da to nazovemo, je odredila da idem na tu konferenciju.
Od tog trenutka pa do subote ujutro borila sam se sa svojim mislima, s onim malim demonima koji su mi se do sada svaki put ispriječili i onemogućili mi ostvarivanje sebe, ostvarivanje snova.
Napokon je osvanula i subota ujutro. Idem sama na konferenciju. Zamislite SAMA. Odmah na pred vratima hotela upoznajem Tamaru, onu divnu ženu koja s tolikom ljubavlju promovira Liku i svoj Otočac, malo kasnije i Silvanu, uspješnu mladu ženu koja je između ostalog i edukator, a nasred dvorane sa svojim prepoznatljivim širokim osmijehom nas je dočekala naša Kristina.
SAMA???
Kako sam to uopće ikad mogla pomisliti? Niti u jednom trenutku u tih devet sati konferencije nisam osjetila ni posmislila da sam sama, a da ne pričam da nisam imala što ponuditi, reći.
Sjedila sam tu sa svim tim divnim ženama, ravnopravno, osjećala sam se dobrodošlo, prihvaćeno… Ma kao da sam s njima svaki dan. I da, na konferenciju jje većina nas došla SAMA, ali nismo bile same, bile smo tu jedna za drugu, jedna uz drugu, jedna s drugom. Zajedno smo učile, razmjenjivale iskustva, upoznavale se i zabavljale…
I kako je Marie Curie rekla: Ničeg se u životu ne treba bojati, samo to treba razumjeti. Sad je vrijeme da se razumije više, tako da se bojimo manje.
Rušimo svoje granice, upoznajmo sebe, ispravljajmo kriva uvjerenja jer, sve dok ima divnih, hrabrih žena, nećemo biti same.
Sada mogu reći da sam pomaknula svoje granice i ostvarila još jedan cilj u 2020. Hvala Iva i Kristina!
P.S. Sada ćete me češće viđati na eventima (naravno uz poštivanje svih propisanih epidemioloških mjera). 🙂
Foto: Ratko Mavar / Žene i novac
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
