Betoniranje. Uh. To je riječ koja opisuje mojih posljednjih pet tjedana. Zapravo cijelu godina, tih mojih napunjenih 40, bila je to transformirajuća godina za mene. O tom nekom drugom prilikom. Ali ovo sada, ovih pet tjedana, to je za uh uh i nekoliko beeep beeep beeep.
Poduzetnica sam četiri godine. Pune četiri godine uspona i padova, mikro slomova živaca, velikih pobjeda, nezadovoljstva, nagrada, priznanja, zadovoljstva, sreće, suza, prijatelja i neprijatelja. Vrlo često sve to u jednom danu.
Čemu me naučilo poduzetništvo? Prije svega da pasti i slomiti se nije neuspjeh ako ustaneš i nastaviš dalje. Očisti koljena, kaži beeep i vozi dalje. Naučiš pritom i da to nije nimalo lako, da strah, sram, poniženje i nezadovoljstvo koje pri padu osjetiš kad tresneš dolje bole do kosti. Ono, baš beep fizički bole.
Moja fizička bol nastupila je prije tri tjedna. Došao nam virus, svijet je stao, posao se zaustavio, otišli smo raditi od doma. Firma koju sam gradila četiri godine, šest zaposlenih uključujući mene i supruga, stala je s radom. Nema novih poslova, odrađuju se stari, dok su neki sigurni i novi dogovoreni poslovi otkazani. I u svemu tome JA. Ja koja sam se oduzela od straha. Za obitelj, za egzistenciju, za firmu, za ljude koji kod nas rade. Uz osjećaj da sam podbacila.
I bacila sam se na dobro, staro betoniranje (ako već nisi pročitaj ovdje). Svima sam planirala pokazati kako sam još uvijek sposobna pa sam preuzela sve na sebe.
Kuhaj doručak, ručak, večeru. Mijesi kruh, pravi kiflice. Neka, ja ću pospremiti, pusti, ja ću u nabavku. Budem ja oprala prozore na brzinu. Sad će ti mama pomoći oko prezentacije. Ja ću izvesti psa van. Hoćete da ispečem kolač?
I onda nakon dva tjedna betoniranja bol. Nisam se bavila poslom dva tjedna. Nešto sam malo piskarala, ali u biti ništa. Bježala sam od tog neuspjeha.
Fizička bol u svakoj kosti od nemoći, straha, panike. Ne mogu disati, stislo me, bole me noge, ruke ne osjećam, glava puca, štitnjača divlja.
Moj vječni prijatelj u ludilu, gospodin frižider, dočekao me s oduševljenjem. Tamanila sam sve redom, i što volim i što ne volim. Zadnju večer u ta dva tjedna sam se slomila. Izbacila sam sve to napokon van iz sebe. Isplakala. Izridala. Ogolila se do kosti.
Jutro nakon uhvatila sam se pisanja.
Tko sam ja, što znam raditi, što volim raditi, koje su moje vrijednosti? Tko su naši klijenti, koji problem im rješavamo, koju dodanu vrijednost dajemo? Kako smo radili do sada, što je urodilo plodom što nije? Kako komuniciramo?
Hrpa rukom ispisanih papira, tablica, mentalnih mapa, slika, skica. Pa sve to prebaci na računalo. Ludilo je trajalo dva dana, od jutra do mraka. Posložila sam svoj biznis ponovno, ovaj puta i bolje i pametnije.
Prisjetila sam se svojih vrijednosti. Podsjetila se i tko je ta uspješna žena koja je izgradila taj biznis.
Treći dan bol je nestala. Samo mir i osjećaj zadovoljstva. Već dva tjedna funkcioniram odlično, radim, čak se i novi poslovi otvaraju. Pala sam, ovaj puta malo ležala, jer ipak je izvanredna situacija, digla se, očistila koljena i vozim dalje.
Vratilo me u život Bildanje biznisa koje sam prošla kod Kristine Ercegović. Sva pitanja koja sam si postavljala kod nje sam naučila. Zahvalna do neba za vraćanje u život. Ako želite promijeniti svoj biznis, time i život prođite kroz Bildanje. Možda vam ne sine na prvu, kao što nije ni meni. Ali čovječe, kako mi je dobro došlo sad, u za mene pravom trenutku.
Kada me budu pitali što mi je donijela Corona, reći ću novi biznis i 4 kg viška.
I da, zaboravila sam. Bentley mi je u parkiran garaži, sve ovo je samo varka. Ipak sam ja poduzetnica u Hrvatskoj.
Foto: Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
