Želja mi je podijeliti s vama razmišljanje o stigmi koja mi je urezana u svijest i podsvijest, u koštanu srž, kožu i krv. Ne znam otkud niti otkad nosim u sebi to poimanje da je pogrešno voljeti novac te cijeniti i naplatiti svoj rad.
Moram reći da nažalost nisam jedina koja tako razmišlja te me upravo to i motiviralo da napišem ovaj tekst, u nadi da se netko od nas možda i probudi iz tog bunila lošeg samopouzdanja i iskrivljenih shvaćanja.

Nažalost, imam više poznanica, prijateljica koje slično razmišljaju. Svaka od njih nešto radi, trudi se, uči, ulaže svoje vrijeme i svoj novac, a kad dođe trenutak u kojem treba proizvodu odrediti cijenu i reći je krajnjem kupcu, tu se pojavi knedla u grlu i najradije bi darovale za badave ili još koju kunu i dale uz to samo da ne moraju izreći tu fatalnu brojku. Ma zbogom pameti…

Zašto je to tako? Razgovarale smo…neke kažu-strah da proizvod nije dovoljno dobar za tu cijenu pa će kupac misliti -ma vidi što to ona meni toliko naplaćuje, (a u isto vrijeme, realno, proizvod vrijedi i puno više), neke kažu-joj, pa ne znam je li mu to puno za tu moju sitnicu pa ja to napravim začas… Neke pak kažu-mhm, mislit će da sam ja neka pohlepnica, neskromnica zločesta, da mi je samo novac bitan, a ima i onih koje kažu-joj, pa s njom sam dobra cijeli život, kako ću njoj to naplatiti… A što ja kažem? Ja osobno kombiniram sve to, sve to si motam po glavi u klupko zbunjenosti, izgubljenosti, kaosa, na kraju više ne znam koliko što vrijedi ili ne vrijedi, preznojim se stoput, pojedem čokoladu i sve slatkiše iz špajze, orašaste plodove za bolji rad moždanih ćelija i na kraju opet ne znam koju bih cijenu stavila.

Inače imam malu kućnu radinost, poklon galeriju ukrasnih poklon predmeta i zaista uživam u izradi svih tih šarenih stvarčica, a još ponajviše u osmišljavanju istih. Zaista se cijela dam u ono što stvaram. Nikad to nije isto, sve su unikati i sve nastojim prilagoditi želji i osobnosti osobe za koju radim. Ako bih išla praviti kalkulaciju u kojoj je jedna od stavki uloženi dio mene, to bi bilo neprocjenjivo jer se izlijem sva, svaki put.

Budući, eto, taj faktor nekako nema cijenu, onda nastojim izračunati uloženi materijal, plus onda još malo za utrošeno vrijeme i to je to, cijena je tu. A onda, da samo možete vidjeti taj kaos koji nastane u mojoj glavi oko te velike nedoumice-10 kuna više ili manje, pa slijedi prevrtanje po glavi gore nabrojanih mantri, preznojavanje i češkanje… Uf.

Odlučim da neću više tako, ma briga me, moram naplatiti svoje vrijeme i trud i točka.
Odluka traje do onog trenutka do kad je ne moram provesti u djelo…
Jasno, znam da moram cijeniti svoje vrijeme i trud, svoj rad i proizvod.
Realno i nadrealno. Kako ja odlučim. Priča prodaje proizvod, cilj rada i prodaje je ostvariti prihod i dobit. Inače, možemo osnovati dobrotvornu udrugu i biti sretni i bezbrižni.

Sve ja to znam, samo evo ne znam odakle nam to uvriježeno mišljenje da je loša osobina htjeti zaraditi i cijeniti svoj proizvod dovoljno da samouvjereno stojimo iza njega i njegove cijene i kako se othrvati iz takvog razmišljanja i dovesti se u zdravu normalu?

Piše: Danijela Tonković, danijela.tonko@gmail.com

Foto: Pixabay

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Pretplatite se besplatno i primajte naše nove članke i popuste u inbox!
Share on facebook
Facebook
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on linkedin
LinkedIn
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
Email

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

zatvori
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.

Košarica

zatvori