Još prije par godina, bilo mi je potpuno jasno da je osobni brending važna stvar. Tada sam bila partnerica u kreativnoj agenciji i uvijek bilo puno lakše na sastanku i u javnosti nastupati u ime agencije. Gledala sam oko sebe pojedince koji su sa svojim imenom i prezimenom hrabro istupali van, a ja, iako sam znala koliko je to važno, nisam bila dovoljno hrabra otvoriti domenu pod svojim imenom i stati kao jedinka pred javnost.
Kristinino Bildanje biznisa je bila prva ikad poslovna edukacija na koju sam otišla i danas mogu reći da je to bio vikend s puno AHA trenutaka.
Sjedila sam tamo, među ostalim poduzetnicima, učila, zapisivala i istovremeno se divila Kristini koja gradi svoj osobni brand i ne skriva se iza svoje firme. Možda je to bilo zato što je bila sama, a ne u timu i poslovnom partnerstvu kao ja, ne znam. Ja se samo sjećam tog osjećaja divljenja njenoj hrabrosti da stane pred javnost sa svojim imenom i prezimenom.
Prošlo je dugo vremena od tog vikenda kada sam razgovarala sa svojim partnericama o tome kako bi se jedna od nas trebala istaknuti i brendirati sebe.
Odluka je pala da to budem ja jer sam ionako bila najviše medijski eksponirana i meni je to uvijek najbolje i najlakše išlo. U tom trenutku, nitko nije znao koliko je u meni bilo opiranja, strahova, nesigurnosti i desetci ljudi koji su mi dolazili pred oči s jednim te istim pitanjem: A što će ona/on misliti o meni?
Kako sam odrasla i živjela u malom gradu, svi smo sve znali. Znalo se tko je čiji, tko je u kojoj stranci, tko je budaletina, a tko genijalac. Uvijek sam se brinula da ne istupim nesmotreno, uvijek se kočila u iznošenju svog mišljenja i uvijek bila sa svima dobra, od političara s kojima se apsolutno nisam slagala do teta u vrtiću kojima nisam imala hrabrosti reći da mi se ne sviđa baš kako su postupale s mojim djetetom.
Zbog suprugovog posla i zbog sustava koji će pomoći našem autističnom dječaku, odlučili smo da je preseljenje u Austriju najbolji izbor. Ovo nije tekst kojim nekoga želim potaknuti da se odseli iz Hrvatske.
Ovo je priča o tome kako su velika sredina i anonimnost pomogli u mom osobnom osnaživanju i izgradnji hrabrosti da stupim pred javnost svojim imenom i prezimenom.
Beč – Petrinja = nebo – zemlja.
Mala sredina u kojoj ne mogu prijeći 500 m da ne kažem barem 6 puta Dobar dan, kako ste? – naspram velegrada u kojem nitko ne zna tko sam, a zapravo ga i ne zanima.
Ovdje sam mogla biti bilo tko i raditi bilo što! Zajednički s partnericama sam odlučila da je najbolje da izađem iz agencije jer tako i tako nisam više u Hrvatskoj i jako je teško organizirati poslovanje i sudjelovanje u svakodnevnom radu agencije. Pogotovo u kreativnom radu koje iziskuje puno pipkanja po dizajnima, puno brainstormanja u uredu i van ureda i puno ad-hoc komunikacije.
Iako moj njemački nije ni blizu razumijevanja pravila, pravilnika i zakona, odlučila sam se otvoriti vlastitu malu firmu koja će nositi moje ime i prezime.
Nije tako teško kao što možda u ovom trenutku mislite. Ako nešto želite, uvijek nađete i način, pa sam ja tako pronašla ljude u Gospodarskoj komori koji govore engleski, poreznu savjetnicu koja govori engleski i koja mi je uvijek tu da mi prevede pisma iz Porezne. To je bio lakši dio.
Teži dio bio je pronaći snagu i hrabrost poslati nekome e-mail ili snimiti video u kojem ću se predstaviti i reći da sam ja Maja Puškarić, poslovni coach i konzultantica.
Dugo mi je trebalo da pobijedim strah do toga što će drugi misliti o meni, bez obzira što nisam više u Hrvatskoj i što me zapravo treba boljeti dupe što će Mara ili John misliti o meni.
Ja znam tko sam, što mogu i što znam!
Rekla bih da je prijelomni trenutak bio snimanje mog prvog videa za YouTube. Imam prijateljicu koja je biznis i mindset coach. Često smo razgovarale o mom poslovnom putu, od kuda krenuti, KAKO napraviti prvi korak i kako se osloboditi straha.
Tada zaista nisam imala novca platiti njene usluge i naš dogovor je bio – ti meni – ja tebi. Ja ću njoj pomoći s njenim brendom, a ona će meni pomoći s mojim strahovima.
Ona je inzistirala da počnem snimati videa. Dogovorile smo datum kada moj prvi video ide van. Moj mobitel i selfie štap zaboden u kutnu garnituru bili su moja oprema. Papiri i post-it papirići s tekstom svuda oko mene, a u meni kipi strah i trema, kao da stojim u dupke punoj zagrebačkoj areni.
Vjerojatno pogađate da nisam snimila od prve svoj video. Točnije, trebala su mi 24 pokušaja da ga snimim i s nijednim nisam bila zadovoljna.
Stigao je poziv moje prijateljice s pitanjem kada ide objava, a ja sam joj se na telefon rasplakala i rekla da ja to ne mogu. Majo, možeš ti to! Ne boj se. Everyone needs to suck at beginning! Ne mora biti savršeno – SAMO KRENI! PUSTI! – bile su njene riječi ohrabrenja koje su me gurnule u nepoznato i ja sam stisnula sudbonosno PUBLISH.
Kako je krenuo prvi video, tako su krenuli svi ostali. Nisam bila savršena, nisam ni danas, ali sam sve bolja. Vidjeti i čuti sebe na videu jedan od najvećih strahova s kojim se ljudi susreću.
A zašto?
Mi smo takvi uvijek, tako nas drugi doživljavaju, samo mi sebe doživljavamo drugačije. Drugi više vjeruju u nas, nego što mi sami vjerujemo u sebe.
Ako se borite sa strahom od tuđeg mišljenja, rekla bih i ako se borite s niskim samopouzdanjem, istupite iz zone komfora i snimite video i OBJAVITE GA! To je bio moj prvi korak u prihvaćanju sebe. Možda će biti i vaš.
Foto: Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
