Čitala sam Kristinin tekst od nedjelje, onaj o odustajanju, i samo me nešto stegnulo u grlu. U trbuhu se javio neki nelagodan osjećaj. Da, pogodila me točno tamo gdje najviše boli. Možda je baš to znak da o tome trebam otvoreno pisati.

U travnju, za vrijeme zadnjeg lockdowna, doživjela sam neku vrstu burnouta, pala u depresiju i doslovno tražila razloge da ustanem iz kreveta. Nije se dogodilo ništa što se već nije događalo, nije bilo nikakvog incidenta koji bi me bacio u takvo stanje. Ja sam jednostavno izgorila.

Više nisam znala što radim, kako radim, koje usluge nudim. Što ja uopće želim u životu?

Ma dosta mi je bilo tog poduzetništva i natezanja – idem raditi za nekoga!

Ionako sam neuspješna, ne zarađujem dovoljno, ma što uopće znam o tome što radim? A što zapravo radim?

Doslovno sam se pretvorila u neku drugu ženu, meni, do tada, nepoznatu Maju.

Svi su primijetili da to nisam ja. Moja obitelj je bila izvan sebe što ja dane provodim buljeći u Netflix ili pušeći u našem malom vrtu. Da, počela sam i ponovo pušiti, pod nekim glupim izlikama koje sam najviše plasirala sama sebi da bih se opravdala – sama sebi.

Po glavi su mi se motale svakakve misli i odlučila sam tražiti posao.

I znate li što me u tome svemu najviše mučilo?

Kako ću priznati poraz, otići raditi za nekoga i to napisati na Linkedinu?!

Kako ću pogaziti sebe i sve ono što sam zagovarala i stvarala zadnjih osam godina? Gdje je sad taj moj sjajni život koji živim? Što se dogodilo sa mnom i kako sam se dovela u ovakvu situaciju?

Nisam imala snage ni volje za društvene mreže, za grupe…

Na LinkedInu (koji je moj primarni kanal i od kojeg živim) nisam objavila ništa tjednima. Nisam otvorila ni Žene i novac VIP grupu, nijedan mail – niti bilo što što ima veze s vanjskim svijetom.

Bojala sam se otvoriti i Facebook jer nisam znala traži li netko nešto od mene tamo, trebam li kome na što odgovoriti i hoće li taj netko vidjeti da sam bila, a nisam odgovorila na njegovu poruku.

Osjećala sam se kao da sam iznevjerila sve! A ponajviše sebe.

Kristina me hrabrila da pišem, da stvaram, da pronađem nešto što će mi pomoći da prebrodim krizu i nastavim dalje. Nisam mogla. Ništa mi nije imalo smisla i najvažnije od svega ja nisam znala što želim i kamo pripadam. Bilo me sram napisati u našoj grupi što mi se događa jer sam se osjećala neuspješno.

Kada sad naliziram što se dogodilo i zašto sam izgorila, mogu jasno vidjeti da je uzrok u previše aktivnosti, grupa, projekata, suradnji.

Bila sam svuda i nisam bila nigdje. Nigdje kvalitetno. Osjećala sam da sam izgubila pripadanje igdje.

Otkako smo se odselili u Austriju, pokušala sam izgraditi svoju mrežu ovdje, a opet zadržati sve što sam imala u Hrvatskoj. Uključila se u sto udruženja žena – što poslovnih, što internacionalnih, pa mama koje rade, pa grupa za roditelje djece s autizmom (oko četiri njih), pa marketingaši i digitalci.

Bila sam svugdje i nigdje.

Ono što me izvuklo iz tog mog poluludog stanja bila je zajednica i jedan razgovor za posao.

Nakon puno ružnih riječi izgovorenih sebi, predbacivanja, optuživanja, korenja i kažnjavanja same sebe, odlučila sam se ispričati ljudima u grupi koju vodim na LinkedInu (zbog nepojavljivanja i nejavljanja na poruke) i napisati javno kroz kakvo stanje prolazim.

To što sam javno i otvoreno napisala kako se osjećam i da nisam dobro, pokrenula je lavinu komentara u našoj grupi i to je ono što me polako počelo izvlačiti iz depresije. Osjećala sam ponovo da nekamo pripadam.

A na razgovoru za posao nisam baš briljirala jer nisam ni mogla. Koliko god se trudila mom potencijalnom poslodavcu dokazati da sam baš ja pravi kandidat za posao, ono što sam neverbalno pokazivala i energija kojom sam zračila, govorili su nešto drugo.

Danas sam dobila divnu poruku od jedne Ivane – koja mi je napisala da je pročitala moje članke koje sam pisala za Žene i novac te mi se zahvalila što podupirem žene na putu ostvarenja njihovih snova.

Tu su mi krenule suze, što od dragosti, što od tuge – jer sam potpuno zanemarila postojanje ove zajednice. Sjetila sam se svih članaka koje sam rekla napisati, a i svih onih koje sam napisala u glavi, ali nikada na računalu. Sjetila sam se svih ideja koje sam imala, a nisam ih nikada rekla na glas.

Sjetila sam se da je možda vrijeme da napokon odaberem svoje jedno pleme.

Foto: Unsplash

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Pretplatite se besplatno i primajte naše nove članke i popuste u inbox!

Share on facebook
Facebook
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on linkedin
LinkedIn
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
Email

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

zatvori
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.

Želiš li saznati kako poboljšati svoju financijsku situaciju?

Prijavi se na naš newsletter i šaljemo ti besplatan vodič na e-mail!


Košarica

zatvori