Što je to u nama ženama danas da se natječemo s vremenom, s emocijama, s ljudima, s novcima, s poslom, sa zdravljem – tko će tu koga ukrotiti i stalno imati malo veću kontrolu nad svime?

Otkud nam ta želja da imamo sve, da kontroliramo sve, da u svakom trenutku svog života svima budemo na usluzi?

Uvjerena sam da si svaka od nas barem jednom tjedno postavi pitanje: Kako ću to stići?

Zašto si uopće postavljamo toliko zadataka i obaveza svaki dan, tjedan…? Zašto žurimo, kuda idemo? Možemo li ikada u svom životu uopće imati sve?

Kada se malo odmaknete od svog života i promotrite sa strane svoju vremensku crtu, nikada nije ni bilo pitanje možemo li imati sve? Iza tog imanja se, zapravo, kriju emocije za kojima trčimo, a ne materijalnost koju želimo imati u tom trenutku.

Zapravo mi već imamo sve. Možda ne istovremeno, ali nije ni bitno da sve bude u jednom trenutku. U jednom trenutku možeš uživati samo u jednoj emociji, zar ne? Da ih je puno odjednom, to ne bi bilo ugodno, ne bi bilo potpuno, ali jedna po jedna emocija – e to je ono što je divno! A imaš ih sve. U vrijeme kada ih trebaš imati.

Međutim, pitanje je zašto danas žene misle da to sve trebamo/želimo imati u istom trenutku, vremenskom periodu?
Iskreno, što će nam sve sada i odmah?

Ako zaista malo razmislimo, duboko udahnemo i suočimo se s onim što imamo duboko u sebi, svojom intuicijom, svojom iskonskom željom, priznajmo si iskreno, ni ne želimo sve u svakom trenutku svog života.

Vanjski utjecaj je u današnje vrijeme ogroman, izložene smo različitim perspektivama, a svakodnevno smo povezane online i offline mrežama, gdje nam se prečesto i presnažno nameće da u svakom trenutku moramo kontrolirati sve i biti sve svima da bi bile priznate u svojoj okolini.

Kako ona sve stigne? A kako ona druga stigne i više? Zašto ja ne mogu?

I majka, i supruga/partnerica, i domaćica, i zgodna, i načitana, i obrazovana, i nasmijana, i uspješna… Upravo smo na tim on ili offline mrežama izložene raznim oblicima gaslightinga od onih banalnih i slučajnih da nismo dovoljno organizirane do onih da nismo dovoljno educirane, inteligentne, vješte ili sposobne ako nismo u svakom trenutku sve svima oko sebe.

Priznajmo si ovog trenutka i skinimo, napokon, taj teret s leđa: želiš li iskonski biti i/ili imati baš sve svaki dan? Stigneš li u tome uživati ako imaš to sve svaki dan? Je l’ tako da ne stigneš? (Ne samo da neke od nas ne žele svaki dan biti i imati sve, ima i onih koje to do sada nikada nisu ni željele pa idu protiv sebe i traže način kako imati sve iako u tome ne uživaju uopće.)

Zašto bismo onda morale svaki dan biti uspješne poduzetnice i/ili svestrane domaćice, i/ili gospe od cukra svojim partnerima, i/ili nasmijane i ponosne majke, i/ili fitness modeli?

Nisi spremila kuću ili stan mjesec dana? Nisam ni ja, pa što? Danas nisi odradila posao za klijenta do kraja? Vikala si na svoje dijete? Nisi stigla vježbati ili kod frizerke? Da, i? To ne znači da to ne želiš nikada, ali ne želiš sada i u redu je.

U redu je i da jedan dan jedno, želiš malo više nego nešto drugo.

I u redu je da ti to drugo ponekad oduzme vrijeme i onda se ne stigneš posvetiti onom prvom što si zaista željela taj dan.

Naravno, nećeš biti sretna jer nisi radila ono što si željela, a nisi ni uživala u onome što si radila. A kao što sam rekla, nije da ti to sve ne želiš, jer želiš, ali onda kada dođe tvoje vrijeme, a ne nametnuto. Međutim, nestrpljive smo.

Bit je u tome da se ti nisi ničega odrekla, nisi baš ništa preskočila i zaista, nisi radila ništa što tebi u tom trenutku ne treba. Trebaš se samo opustiti, smiriti svoje misli i pustiti da ti u život sve dođe samo od sebe.

Nažalost, um nam je previše zatrpan svime i svačime i teško je, zaista, vidjeti što je to što nam je došlo i zašto je došlo baš sada. Međutim, ako imalo vjerujemo u život i energiju oko nas, u ljubav iz koje smo nastali, kada bi barem pokušali prihvatiti situacije kako ih život pruža i kada bi pokušali pustiti da se stvari dogode same od sebe, da se prioriteti poslože sami od sebe onako kako prolaze životni ciklusi, spoznali bi da postoji razlog za to.

Sve što trebamo imati, imat ćemo onda kada trebamo. Ništa ne možemo ubrzati niti usporiti. Ono što se treba dogoditi, neće nas preskočiti. I više ćemo uživati u tome onda kada dođe prirodno.

Neke situacije i ljudi jednostavno nisu spremni za nas niti mi za njih onda kada mi to poželimo.

Primjerice, novi posao, nova ideja, novi projekt će se dogoditi točno u određenom trenutku života, ni prije ni kasnije, jednako kao što si se i ti dogodila nekome u određenom trenutku jer ste upravo tada prošli neke situacije u životu i naučili lekcije da bi bili spremni jedno za drugo: ti za posao, tvoja nova prijateljica za tebe, ti za novu edukaciju, tvoj suprug za vaše dijete, ti za novi auto… Da je došlo ranije, ne bi to bilo to i ne bi izdržalo sigurno. Ne bi imala istu motivaciju, energiju, inspiraciju, budžet, publiku…

Osim toga, često čitam kako žene slažu prioritete i puno planiraju. Ali, znate li onu izreku – ako želiš nasmijati Boga, ispričaj mu svoje planove?

I ja sam planirala svašta za ljeto točno godinu dana nakon diplomiranja, prije desetak godina pa sam doslovno pala sa skutera, slomila zdjelicu i ostala ležati cijelo ljeto u bolnici.

Poznato?

Isto tako sam se planirala udati, kupiti kuću i imati troje djece do tridesetpete godine u gradu na moru – pa sam danas sve samo ne to (ispalo je i bolje nego što sam ikada mogla i zamisliti).

A to su veliki planovi i prioriteti. To nisu planovi: idem na kavu s prijateljicom, sutra imam sastanak pa trening, pa ću u utorak na frizuru, u četvrtak poslovni (službeni) put… Razumijem, uz toliki pritisak i obaveze, kako bi imale sve, jednostavnije je živjeti po popisu i prioritetima, ali jeste li sigurne da zaista živite?

Ako želimo kontrolirati svoj život 0-24 h, 24/7, imat ćemo sve manje života za kontrolirati. Treba naučiti prihvatiti da je tako u redu i da imamo faze kroz život i da se ne moramo baviti svime jednakim intenzitetom svaki dan, cijeli život, nego kako nam dođe.

Jer dođe u pravo vrijeme, s razlogom kao blagoslov ili lekcija, svejedno. Jednako kao i moj pad sa skutera tada koji mi je vjerojatno došao kao blagoslov da se malo smirim i razmislim što zaista znači biti zdrav, biti pokretan, živjeti u tijelu koje nam je darovano i kako se brinuti za njega. (Ne bih htjela puno skrenuti s teme, ali trebale bi češće osvijestiti i da već imamo sve ako imamo zdravlje.)

Na kraju, prečesto podcjenjujemo ono što jesmo napravili u danu, a fokus stavljamo na ono što nismo, što smo zapostavili. Kada bismo se barem jednako fokusirali na onaj dio popisa obaveza kojeg smo obavili u danu i sami sebi čestitali na tome koliko, zapravo, jesmo, napravili.

Pa čak i ako nismo stavili nijednu kvačicu na taj popis obaveza, nego smo, evo, napisali tekst koji vam dugo stoji u glavi ili prošetali šumom, ispekli kiflice (eto tako za sebe), ili otišli u pravi offline šoping, napravili neku tablicu za posao koja nam stoji već mjesecima nezavršena ili napisali poruku prijateljici koju nismo čuli mjesecima…

To je sve mali korak naprijed prema situacijama, iskustvima i događajima koji sutra mogu postati ključni i bitni, veliki.

Korak po korak, dan po dan. Ne moramo multitaskati da bi bili uspješni. Zaista možemo i jedno po jedno, sve u svoje vrijeme.

Kada je nam je um čist od gluposti kojima nas zatrpavaju izvana i kada slušamo svoju intuiciju, onda se točno vidi da radiš što voliš i voliš što radiš, da si u skladu sa samom sobom i uvijek će ti doći točno ono što ti želiš biti i imati u tom trenutku, iznutra prema van i obrnuto.

Nećeš osjećati da nisi sve stigla, da ti nešto nedostaje, nećeš osjećati da nemaš sve pod kontrolom. Osjećat ćeš da si na pravom mjestu u pravo vrijeme s pravim ljudima oko sebe.

I što više radimo na sebi i vraćamo se u sebe, slušamo intuiciju, a ne prijateljice, superžene koje stignu sve (iako se slažem da je vrijeme relativan pojam, ipak nam svima dan traje 24 sata), rade sve, ne traže pomoć i ne žale se na svoj život (o tom po tom) naša stvarnost će sve više biti refleksija onoga što imamo u sebi.

S mirnoćom uma, jasnije čujemo svoju intuiciju i jasnije vidimo smisao toga što taj dan radimo, a uglavnom radimo ono što zaista i želimo i trebamo. Samo treba pustiti stvari da se dogode onim tempom kojim nam se trebaju dogoditi u životu. Ako ne znaš ti, zna život koji je tvoj redoslijed.

I prepusti se trenutku. U tom jednom trenutku, ja sam uvjerena: IMAŠ SVE ŠTO TREBAŠ (ŽELIŠ).

Foto: Pexels

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Pretplatite se besplatno i primajte naše nove članke i popuste u inbox!

Share on facebook
Facebook
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on linkedin
LinkedIn
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
Email

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

zatvori
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.

Želiš li saznati kako poboljšati svoju financijsku situaciju?

Prijavi se na naš newsletter i šaljemo ti besplatan vodič na e-mail!


Košarica

zatvori