Mnoge žene su čitav život provele u sjeni muškarca koji je bio šef u obitelji; na njega su glasile sve obiteljske nekretnine, on je više zarađivao, njegova je uvijek bila zadnja, ništa se nije odlučivalo bez njega…
Ako je žena i naslijedila nešto, posebno ako je to nešto bilo veće od njegovog nasljedstva, često su se ženine nekretnine u tom slučaju prodavale kako bi se kupilo nešto bolje za obitelj. I to nešto bolje je redovito glasilo, naravno, na muškarca.
Nakon čitavog života u kojem žena nije imala ništa na sebi, naslijeđe od muža dijeli sa svojom djecom.
Djeca čitav život gledaju i osjećaju nepravdu koju trpi njihova majka ispred koje je uvijek muškarac, u svemu. Zato se u ovakvim slučajevima kod ostavinskih rasprava često dogodi situacija da djeca, ispravljajući nepravdu koja je nanijeta njihovoj majci, odriču svog nasljedstva u korist majke.
Djeca se s majkom, često i s ocem za njegova života, dogovore tko će od braće i sestara što naslijediti nakon njihove smrti. Nakon ostavinske rasprave, još emotivni, djeca zaključe da je najbolje da sve ostave majci i tako se zna što je čije te se slože da neće to ona u grob odnijeti sa sobom.
Godinama nakon toga djeca posjećuju majku, dolaze na obiteljske ručkove, večere, vikende, druže se s braćom i sestrama… i tako sve do jednog dana. Jednog dana djeca već odrastu i njihova djeca odrastu. A baka je još uvijek tu. Ona ima već preko 90 godina, još je uvijek vitalna, ne želi ići u dom.
Kroz to vrijeme neka djeca ostvare zavidne karijere, a druga zapnu negdje u svakodnevnoj neimaštini, lošim odnosima, neispunjenim željama. Baka želi dobro svima, ali jednom djetetu je jako dobro u životu, drugom je jako loše u životu, a ostali su se nekako snašli.
Naravno da je svaka majka osjetljiva na svoje dijete, pogotovo ako ono nije dobro. Često je upravo majka jedan od razloga zašto dijete nije dobro i često radi toga osjeća krivnju koju je najlakše zatomiti materijalnim stvarima.
Sve takve priče sliče jedna na drugu, u jednoj od takvih priča sin dolazi majci s javnim bilježnikom objašnjavajući joj kako je nesretan, nije ništa u životu napravio, neće imati što ostaviti svojoj djeci, dok je drugo dijete napravilo sve u životu; ima obitelj, djecu, posao, nekretnine, svijetlu budućnost i što će mu još dio obiteljske kuće.
Kako bi smanjila vlastiti osjećaj krivnje, unatoč obiteljskom dogovoru, unatoč obiteljskoj tradiciji, unatoč dogovoru sa pokojnim suprugom, unatoč dogovoru s ostalom svojom djecom, unatoč svemu, ona pristaje jednom djetetu uskratiti sve.
Ovdje se ne radi samo o nekretnini, ovdje se radi o nečem mnogo većem.
Ovdje se radi o situaciji u kojoj je majka vlastitom djetetu iščupala njegov korijen, korijen koji mu nije samo ona dala, ona je samo bila ona koja ga je trebala još više učvrstiti. Naš korijen je nešto što mi stvaramo, zajedno sa svim našim predcima kako bi bio jači, čvršći, kvalitetniji i bolji našim potomcima. Zadatak svakog roditelja je da njeguje naš korijen.
I još pod krinkom ljubavi. Gorčina, razočaranje, izdaja. Osjećaji koji će tu biti još generacijama i remetiti mir svih onih koji pripadaju toj obitelji.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
