Lana Šiljeg: Preniske cijene rezultat su nepovjerenja da ćemo svoj proizvod ili uslugu uspjeti prodati, ali niža cijena nije rješenje za visokokvalitetne usluge
Lana Šiljeg profesorica je engleskog jezika i književnosti, povjesničarka umjetnosti i vlasnica škole stranih jezika West End u Zagrebu. Evo što nam je ova vedra i inspirativna poduzetnica otkrila o razlozima zašto je pokrenula vlastiti biznis, kako je u tome uspjela i kakav je njen odnos s novcem danas!
Lana: Vlasnica sam škole stranih jezika West End u Zagrebu koja 17 godina organizira tečajeve za građane i korporacije. Diplomirala sam engleski jezik i književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i kroz praksu škole sam izbrusila zanat kao Business English Trainer, u skopu leadership skills-a.
Kreiram programe na engleskom za vlasnike i rukovoditelje kompanija i njihove timove da kroz vještine prezentacija, pregovaranja, vođenja sastanaka, javnih nastupa, korespodencije osnažuju sebe i postižu bolje rezultate u poslovanju. To je dobro plaćen posao i svakako je nagrađujuće što radim s iznimnim i kompetentnim ljudima od kojih mnogo učim.
Inače, težim modelu rada u kojem ne trade-am vrijeme za novac, tako da uz aktivan rad (držanje nastave) zarađujem i od vođenja škole, tj. provizija na grupe koje vodi 15-ak jezičara i kreativaca u mom timu. Uz to već par mjeseci razvijam i svoju online aplikaciju English&Co. with Lana s virtualnim interaktivnim programima za učenje engleskog u poslovnom kontekstu. Svatko od nas je teachable, tj. ima neka znanja koja može ponuditi i komercijalizirati uz dobru strukturu i interakciju.
U dosadašnjoj karijeri sam prodala i sa svojim timom provela preko šest tisuća tečajeva raznih jezika u trajanju od minimalno trideset sati. Proslavila sam tu brojku putovanjem i novom investicijom u onboarding platformu za naše predavače, o kojoj već godinama maštam da će doći na red. Jako je važno nagraditi se za svako postignuće, ne protrčati kroz uspjeh
Lana: Poduzetničke vode sve su nego lake, naročito u početku. Ne moraju biti ne-lake, ali moje iskustvo je bilo takvo. Osnovala sam tvrtku s 24 godine bez ikakvog kapitala i znanja o menadžmentu, osim što sam imala jak driving force iznutra.
Foto: Lana Šiljeg
Nešto skupljenog iskustva iz prethodnih škola, talent, par dobrih partnerstva i to su bili moji glavni resursi. Sjećam se da me mama molila da ne radim to jer sam previše mlada, a i još nisam imala ni službenu diplomu. Možda bolje da sam samo uletila u to jer da sam znala što me čeka, logički analitički um bi stopirao cijelu priču. Srećom, podrška prijatelja i okoline, od prvih generacija polaznika koji su mi ukazali povjerenje s kojima dan dan postoji uzajamna lojalnost su presudili.
Rekla bih da se o poduzetništvu, pogotovo ženskom, govori tek u posljednjih nekoliko godina. Kad sam ja počinjala, to je bila živa egzotika.
Jedini poduzetnici koje sam poznavala krugu bio je moj otac, koji me fascinirao svojom strašću, hrabrošću, radnom etikom i liderstvom u 80-ima i 90-ima kada nije bilo ni YouTube-a ni TikToka, ali je zatvorio poslovanje nakon rata (i to je bilo potresno za cijelu obitelj) i naša Kristina Ercegović, s kojom sam se susretala na edukacijama.
Izdvajam Duhovna ekonomija iz 2009., kod edukatorice Natalie Luks, koja nas je prvi put upoznala s konceptom inner work-a, novac kao materijalizirana energija, nitko te ne može usporavati, sama stvaraš svoje obilje, vanjske okolnosti su odraz tvog unutarnjeg stanja, mindset žrtve vam ne služi, veća si od vanjskih okolnosti itd.
Osvještavanje svoje kreativnosti i vrijednosti onoga što nudim, povjerenje u svoje ideje i rukovodstvo firmom, timom i klijentima te određivanje cijena usluga za mene je bio proces koji sam prolazila u svojim 20-im i 30-im godinama, spiralnom putanjom.
Drago mi je što smo se održale, ne samo da danas držimo edukacije i coaching novim generacijama, već smo i Kristina i ja aktivne za bolji status poduzetništva kroz angažman Udruge Glas Poduzetnika koja broji preko 20,000 članova – mikro i malih poduzetnika (od kojih je tek 20-ak posto žena).
Lana: O svom odnosu s novcem počela sam razmišljati tek kad je zapelo, a to je bilo već nakon prve godine poslovanja. Kada krenete bez kapitala, prvih deset godina je bilo obilježeno otplatom rata kredita, pustih poreza koji vas tlače, navigiranjem kroz recesije i dugovanja neplatiša, što vas kao male početnike itekako čini ranjivim.
Sjećam se prve recesije kada Vlada nije uskočila s poticajima i olakšicama poduzetnicima kao danas, digla sam kredit samo da platim dugove suradnicima kada je mnogo tadašnjih klijenata lančanom reakcijom bankrotiralo i ostalo dužno školi. To su trenuci kada doslovno birate zatvarate li ili dajete šansu još jedan krug svojoj viziji.
Tada sam radila na promjeni stava prema novcu, od toga što afirmiram mislima i što verbaliziram, npr. – umjesto: opet nemam za plaće na vrijeme na imam za platiti 50,000 ovaj mjesec, i to dolazi, ili što ako upisi ne prođu dobro u vizualiziranje gužve u školi i dobrog cash flow-a na računu. Čak su mi i lozinke bile puna škola.
Srećom, škola je uvijek zadržavala i privlačila polaznike pa smo strpljivo stigli do današnjeg statusa kada imam za plaće unaprijed, kada ulažemo u nove tehnologije i zadržavanje kvalitetnih predavača, sa zvučnim klijentima na referentnoj listi.
Lana: Kako nisam osoba za zadržavanje novaca (to mi je vjerojatno mana), odlučila sam, da je jedini način samodiscipline štednja u manjim iznosima trajnim nalozima, dakle da skida s računa, a da ne primijetim. I upravo sam od Kristine čula kad je pričala o svojim poduzetničkim greškama – što nije na vrijeme štedjela. To me ponukalo da pojačam i treći mirovinski fond.
Više naginjem investicijama, edukacijama, angažiranju coacheva za osobni i poslovni razvoj, nego štednji, my guilty pleasure.
Lana: Radila sam greške a upravljanjem novaca, konkretno, uložila sam u neke projekte kada nisam bila spremna za predanost istima.
Krenula bih u nešto, da bi ostalo nedovršeno i to smatram bačenim resursima. Ili bih kupila neku uslugu ili proizvod samo zato što je osoba koja je prodavala bila uporna i pushy. Danas dobro postavljam i komuniciram svoje granice, zapravo više poštujem svoje vrijeme i novac. Danas ne ulazim u ništa za što sama sebi ne mogu garantirati da neću isfurati do kraja na kvalitetnoj razini.
Lana: Možda mi je najveća greška putem bila što sam cijelim putem cijene svojih tečajeva držala 10 – 15 posto jeftinijom od onoga što je tržište trebalo. Sada razumijem da je to dolazilo od nepovjerenja da ću ih uspjeti prodati, da će doći onima kojima će moje usluge trebati i da niža cijena nije rješenje za visokokvalitetne usluge (male grupe, selektirani predavači, interaktivna nastava i slično).
Čula sam negdje da prvo treba isplatiti sebe pa druge. To nisam radila, prvo isplatim druge, na kraju sebe. Javite mi je li to ispravno… Danas biram s kime i kada radim, to smatram svojom (zasluženom) slobodom.
Foto: West End centar stranih jezika
Lana: Moja mama mi je od malih nogu govorila da je za ženu jako važno da bude financijski neovisna. Danas svojim kćerima govorim isto.
I za mnoge žene, ne samo poduzetnice, to je put koji zahtjeva osvijestiti vlastitu vrijednost, znati koju vrijednost naši kupci dobivaju s našim proizvodom ili uslugom, biti podrška samoj sebi i kada izostane podrška okoline – ne posustati, dati sve od sebe, pojaviti se, raditi, kreirati.
Zapamtite da je vaš put – vaša škola i upravo ste tu gdje trebate biti. And have fun doing it!
Foto: Privatna arhiva Lane Šiljeg
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
