Lana Velimirović Vukalović: Voljela bih da se u javni sektor uvede korporativna kultura i to sve od planiranja do izvršavanja zadataka
Razgovarali smo s Lanom Velimirović Vukalović, profesoricom njemačkog i francuskog jezika te ravnateljicom gradske ustanove Pučko otvoreno učilište Varaždinu koja se već gotovo 20 godina bavi prevođenjem kao stalni sudski tumač za njemački i francuski jezik.
Lana: U gotovo 20 godina radnog staža uvijek sam u svoj redovan posao radila još dva dodatna – prošli mjesec mi je peti puta obnovljen mandat stalnog sudskog tumača za njemački i francuski jezik, a još od fakulteta držim jezične konzultacije iz njemačkog i francuskog jezika za pojedince i tvrtke. Danas uz svoje redovan posao ravnateljice jedne obrazovne ustanove prevodim u obliku slobodnog zanimanja.
Foto: Lana Velimirović Vukalović
Strani jezici su moja prva i najveća ljubav i cijeli život ulažem u unaprjeđenje svojih jezičnih znanja i vještina. Najviše volim prevoditi u tišini svoje radne sobe, obavezno uz miris neke lijepe svijeće, šalicu finog čaja i dobru instrumentalnu glazbu. Često zbog redovnog posla prevodim ili držim jezične konzultacije navečer ili vikendima, što znači da nemam puno slobodnog vremena.
U posljednje vrijeme radim dosta s poduzetnicima, posebno odvjetnicima na brušenju njihovih stručnih jezičnih znanja u vidu jezičnih konzultacija jedan na jedan. Taj oblik rada također posebno volim, jer tek tu vidim koliko zapravo znam i što sve mogu. Kad vidiš rezultate vlastitog rada, novac nikad nije u prvom planu, ali on uvijek dođe i to je sve zajedno najveća nagrada dobro odrađenog posla.
Lana: Žao mi je što nisam poslušala mamu od prvog dana radnog staža. Rekla mi je da svaki mjesec stavim minimalno sto kuna na stranu. Naravno da nisam, ali sam to zato počela raditi naknadno. Mislim da je to odličan savjet. Nikada nisam radila ništa da sam najprije na pameti imala novac. Prvenstveno želim uživati u onome što radim, jer radim po cijele dane.
Međutim, što sam starija, mijenjam takav način razmišljanja – i dalje želim raditi ono što volim, samo pametnije, a to znači uz što manje rasipanja vremena, uz minimalnu dozu perfekcionizma i uz solidnu naknadu za ono što radim. Moj cilj je raditi jedan posao za dobru plaću. Mislim da je to potpuno novi stav, jer sam od svoje 20-te godine uvijek radila tri posla. Sve sam starija, život je sve užurbaniji i želim veću kvalitetu života.
Lana: Prije par godina otvorila sam treći stup pri jednom osiguravajućem društvu. No, ne mogu reći da nešto posebno štedim. To je sasvim sigurno nešto na čemu moram još poraditi. Sav novac koji sam zaradila ulagala sam u edukacije i uređenje svog životnog prostora. Trenutno sa suprugom ulažem koliko mogu u jedan projekt koji bi s vremenom trebao postati zalog za kvalitetniju mirovinu tako da sve što zaradimo ide u taj projekt.
Još se nisam odlučila ulagati u kriptovalute, dionice i slično. Imam unutarnji osjećaj da nisam za to, odnosno ne razumijem se dovoljno u to pa tražim druge načine štednje i ulaganja.
Lana: Kažu da s godinama i iskustvom dođe mudrost. Danas novac ipak racionalnije trošim nego u svojim 20-tima i 30-tima. Volim putovati sama, sa suprugom i s prijateljicama. U tome istinski uživam i ništa materijalno mi ne može nadoknaditi taj osjećaj širine i novih perspektiva kao putovanja.
Što sam starija, manje toga mi treba. Živim u malom gradu, od kada sam preselila u Varaždin, kostime i štikle zamijenila sam casual elegant stilom i obukla trapke uz košulju i sako. Želim dobre i ugodne cipele, praktičnu torbu i dovoljno novca za avio kartu, benzin i neku finu kavu.
Kažu da život čine sjećanja, a meni su to putovanja. Najviše uživam u svom novcu, koji ja zaradim. To je nevjerojatna sloboda i to govorim mladim ženama koje sam do sada imala priliku mentorirati. Nikada se ne oslanjajte na partnera, budite svoji i gradite s njim vaše carstvo. Ali imajte svoju financijsku slobodu ako možete.
Lana: Danas mi je žao što sam previše ulagala u uređenje podstanarskih stanova, umjesto da sam vrlo brzo nakon prvog zaposlenja digla kredit i kupila stan u Zagrebu. Danas je situacija drugačija.
Životni standard u Hrvatskoj i cijene su previsoke da bi ljudi puno štedjeli, a mladima stanovanje doslovno postaje prevelik i nedostižan luksuz. Ne mislim da sam puno griješila što se novca tiče, nikada nisam oskudijevala, jer nikada nisam očekivala imati milijune. Treba biti zadovoljan onime što možeš u realnom svijetu. Ja sam realist po prirodi, kažu da smo mi najgori, ali me ta karakteristika tisuću puta spasila.
Lana: Roditelji su me odgajali da budem uporna, marljiva i da imam sve što mi treba da budem radno sposobna. Pa i više od toga. Ništa mi nisu propustili reći, osim što nisu bili poduzetnici, ali su bili i još uvijek jesu iznimno marljivi.
No, neki dan sam mami pričala da mi nedostaje moja strina Biserka koja je u Sloveniji bila poduzetnica i koja me od malena učila biznisu i ophođenju s novcem. Nažalost, prerano je preminula. Tko zna, možda bih već na početku karijere krenula u privatne vode. Ovako sam htjela u diplomaciju i svoju edukaciju usmjerila prema tome.
Lana: Baka i dida (kako smo ga zvali) su nakon svakog dolaska kući iz dućana vodili bilježnicu s troškovima i tako kontrolirali svoj kućni budžet. Baka je bila učiteljica, ali je nosila svilene haljine i svaki utorak išla na frizuru. Dida je bio trgovac pa je i on znao gospodariti s novcem. Učio nas je skromnosti na primjeru bombona. Nisam sigurna da je to bio baš dobar pristup, ali smo brat i ja naučili biti pošteni i marljivi.
Kada god sam napravila svoj pregled mjesečnih troškova, novac bi ostajao na računu i uspjela bih uštedjeti znatno više od mjeseca kada to nisam radila. Dakle, pregled mjesečnih troškova, uvid u ono na što rasipamo novac je bitan.
Što se tiče roditelja učili su nas da moramo štedjeti, učiti i raditi. Brat i ja smo generacija X. Današnje mlađe generacije kažu da ne žele raditi toliko koliko njihovi roditelji i da žele veću kvalitetu života. Ima nešto i u tome, samo i to treba mudro posložiti, jer novac ipak ne pada s neba, već dolazi od rezultata obavljenog rada.
Lana: Za ničim u životu ne žalim, ali žalim da sam toliko vremena provela u državnoj službi. Imala sam, naime, sjajne kolege i kolegice na nekim pozicijama, ali sam bila okružena i ljudima koji su me vukli dolje.
Smetao me i stav: neka gori svjetlo, nema veze, pa ne plaćamo mi i slično. Bojim se da dosta ljudi u javnom sektoru ne razumije iz čega se plaćaju njihove plaće, režije, putovanja i slično. Imala sam jako lijep posao, ali nisam mogla biti kreativna. To me možda najviše smetalo.
Ono što sam uvijek govorila je da bih u javni sektor uvela korporativnu kulturu – od planiranja do izvršavanja zadataka. Ne mogu generalizirati, ali stav da ne moraš brinuti o ničemu jer će plaća ionako sjesti nije dobar za nikoga. Treba nam učinkovitiji javni sustav, a to se može samo dobrim menadžmentom i primjenom poduzetničkih znanja i vrlina. To znači učinkovito upravljati resursima, vremenom, rokovima, znanjem, timom i sl. Ali tada to znači da nitko nije nedodirljiv i da svi imaju svoje odgovornosti.
Ima fantastičnih ljudi u javnom sektoru, ali ne mogu doći do izražaja. Onaj tko je ambiciozan, otići će. Puno mojih kolega, uključujući mene je otišlo. Ja sam danas ravnateljica javne gradske ustanove, ali smo na tržištu i ta dinamika mi odgovara. Liježem sa sto briga kako nešto riješiti, molim da se gase svjetla tamo gdje ne trebaju gorjeti, promišljam stalno nove projekte i potičem svoj tim da ulažu u sebe. Želim da moji kolege uz mene rastu, napreduju i budu zadovoljniji. Ja to nikada nisam imala u državnom sektoru. Uvijek sam bila crna ovca, jer sam htjela za sebe više i bolje. A onda ispadaš bahat.
Lana: Bit ću iskrena – nikada nisam imala namjeru ostati u Hrvatskoj, jer sam studirajući strane jezike i diplomaciju htjela otići u inozemstvo. Ni manje ni više birala sam u sebi Austriju ili Francusku. I danas imam takve aspiracije. No, od svoje 19. godine sam sa svojim današnjim suprugom koji mi je uvijek davao podršku u svemu pa i da istu noć nakon svadbe odem na godinu dana u inozemstvo na poslijediplomski. Takvu osobu ne ostavljaš, zar ne? Obitelj mi je važna. On je moja obitelj. Nažalost, djecu nismo uspjeli dobiti pa smo svu svoju energiju uložili u posao. On je obrtnik.
Budući da sam pokrenula Akademiju za poduzetništvo u Varaždinu u posljednjih pet godina upoznala sam predivne ljude – poduzetnike. Razradila sam sama načela Akademije, a jedno je da ćemo se zalagati za to da mladi ljudi ostanu u Varaždinu i razvijaju svoje biznise ovdje. Svi naši predavači su uglavnom lokalni uspješni poduzetnici i svojim primjerom pokazuju da je moguće raditi dobar biznis i u maloj sredini poput Varaždina.
Foto: Lana Velimirović Vukalović
Varaždin je ove godine ponovno proglašen najkvalitetnijim velikim gradom za život. Ok, nije mi jasan ovaj epitet veliki grad, kada brojimo svega 45 tisuća stanovnika. Ali, za obitelj je praktično, jer ne gubiš vrijeme na razvažanje djece po aktivnostima. Sve je nadohvat ruke. Imamo fakultete koji također razvijaju poduzetnički duh, imamo Grad Varaždin koji također ulaže u poduzetnike.
Na svega 80 kilometara smo od Zagreba, aerodroma, na granici smo sa Slovenijom i Mađarskom, a Beč je svega na četiri sata vožnje. Znam neke varaždinske poduzetnike koji su počeli djelovati na području cijele Europe i otvorili podružnice u Münchenu. Jedan kolega mi je rekao: Pa bliže mi je München nego Split! Da, Varaždin je odlično mjesto za poslovanje, ako si tako posložite posao.
Lana: Meni je to već postala poštapalica, ali zaista smatram da je u svemu što radim potreban holistički pristup. A to znači da spajam što je više iskustva, znanja i projekata u jedno.
Primjerice, u ustanovi koju vodim pokrivam sljedeća područja: obrazovanje, kino i filmski ured, a iako Akademija za poduzetništvo spada u obrazovnu djelatnost, smatram ju zasebnim područjem rada. Trenutno razmatram kako iskoristiti sve resurse koje imamo i povezani primjerice Akademiju i kino. Tako nastaju moji projekti. Radim za sebe mentalne mape, povezujem resurse koje imamo u gradu i u ustanovi i nastojim biti što učinkovitija.
Lana: Nedostatak slobodnog vremena da si posložim neke privatne projekte. Nemam vremena za kvalitetan odmor, a bez dobrog odmora nema uspjeha.
Lana: Ha-ha, nije kvalitetan odmor, očito! Rekla bih upornost, rad, neodustajanje i uvijek imam plan B i C. Ali možda ono najvažnije – volim ovo što radim. Rekli su mi polaznici Akademije za poduzetništvo da se vidi i osjeti da mi je stalo do njih i njihovog uspjeha, da ne držim figu u džepu i da su sretni da postoje takve osobe.
S druge strane, dobivam pohvale za svoj prevoditeljski i predavački rad. Dobar feedback je uvijek najbolja motivacija za rad i dobra podloga za uspjeh. Ono što sam također shvatila je da sam naučila s malo napraviti puno. Jer nikada ne gledam kvantitetu, već kvalitetu.
Netko mi je jednom rekao: Pusti novac na početku. Novac će doći. Gradi kvalitetu. To je sporije, ali sigurnije. To je živa istina. Novac se lijepi za kvalitetu. Akademiju sam uspjela komercijalizirati nakon četiri godine. A sada želim biti uspješnija i privatno.
Lana: Vrijeme žena u biznisu je već neko vrijeme tu. Pa pogledajte samo vašu grupu Žene i novac, koliko uspješnih poslovnih žena ste okupili. Muškarci se ne okupljaju u ovakve grupe pa je teško reći koliko je omjer žena i muškaraca u poduzetništvu.
Ali ono što vidim je da su žene spremnije učiti i uključivati se u bilo kojoj životnoj dobi u programe edukacija. To vidim na Akademiji. 80 posto naših polaznika čine žene. Ne samo na Akademiji, i u ostalim programima obrazovanja odraslih.
Mi žene često tražimo podršku da se na nešto odlučimo. Mene stalno pitaju zašto ne krenem već jednom potpuno i samo u privatne vode. Trenutno zato jer volim svoj posao i mislim da ga dobro radim. Ali da, voljela bih jednog dana biti poduzetnica u pravom smislu te riječi. Oduvijek me više privlačila takva dinamika. Zaista ne znam zašto sam toliko godina provela u javnom sektoru.
Drago mi je da vidim toliko povezanih žena koje si daju međusobnu podršku. Žena ženi ne smije biti vuk, a vučica ima. Itekako nažalost.
Lana: Trenutno stojimo pred velikim izazovom, jer smo pripremili infrastrukturni projekt vrijedan oko 40 milijuna kuna. Kada bi došlo do realizacije tog projekta, POU Varaždin bi upravljalo novim Centrom kreativnih i kulturnih industrija, a Akademija za poduzetništvo je temelj za razvoj tog inkubatora znanja.
Moja vizija ove 105 godina stare ustanove je promijeniti naziv, upotpunosti rebrendirati ustanovu i razviti obrazovni sustav za 22. stoljeće.
Morate imati znatno veće vizije i želje da bi se realizirali barem oni najniži na ljestvici. Kažu da sam već uspjela rebrendirati ustanovu, no strašno nam nedostaje novi moderan prostor. Dobar vizualni identitet je dio dobrog brenda. Imam još tri godine mandata, puno je planova, ali je i puno nepovoljnih vanjskih faktora.
Korak po korak, upornost, trud i ono najvažnije – imati plan B, C i D.
Lana: Volite ono što radite, gradite kvalitetu, znajte vrijednost onoga što radite i ne držite nikome nikada figu u džepu. To garantira uspjeh, podršku i u konačnici financijski dobitak. Ostanite uvijek neovisne i ne riskirajte svoju karijeru za nikoga.
Nedavno sam pročitala odličan citat na Pinterestu: Be your own daddy. Make your own sugar. Uživajte u svojim vlastitim postignućima i budite primjer djevojkama i mladim ženama na početku karijere. Jer one nas promatraju, koliko god mi mislile da smo nevidljive.
Foto: Pivatna arhiva Lane Velimirović Vukalović
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
