Moramo li uvijek teško i naporno raditi: Priča o dvije iste cipele
Posljednja tri mjeseca moj život se sveo na razmišljanje kada ću opet obući dvije iste cipele.
Prije korona krize, točnije 13.03., operirala sam kost na stopalu, famozni hallux valgus iliti u narodu poznat kao čukalj. Operacija iz potrebe, a ne iz estetike, pretvorila se u lekciju života. Tako to kod mene ide.
Do još prije par mjeseci moj je život bio niz dobro uigranih naučenih uvjerenja koja su išla ukratko otpilike ovako: ništa nije lako, ni ljubav ni posao, za sve se treba pomučiti, sve što je lako nije dobro, ništa uživancija samo rad, neće ništa pasti s neba, šta će ljudi reći, šuti i radi, uživat ćeš poslije, nije sad vrijeme za to, rad, rad, rad… I u tome svemu ja na zadnjem mjestu.
Ono, pisala sam već o tome, standardno betoniranje, a u srcu i duši nemir.
Operacija je došla u pravom trenutku. Planirala sam to riješiti dvije godine, ali naravno, nikad nisam imala vremena. Jer kud ću baš sad, sad imam ovo, sad je najviše posla, sad su praznici, sad je Božić i tako redom.
Uvijek nešto. Dok nisam više mogla stati na lijevu nogu pa čak ni tenisicu obući – i dok nisam suze lila svaku večer.
Sada znam da tako to ide u životu, dok nisi spreman i otvoren za promjene u životu one neće ni doći. E, pa ja sam sad bila spremna, sve ove godine nisam.
Operacija je trebala biti jednostavna, nema rezanja kosti, najnovija metoda, preko vikenda odležim, u ponedjeljak radim, za četiri tjedna opet trčim. Savršeno zvuči. Brzo sam nazad, nema izbivanja i mjesečnog ležanja. Govorila je tako Blaženka 13.3.2020.
Taj petak operacija je prošla super, ja sretna, istrpim bol do ponedjeljka i onda šibam dalje.
Prvo me ošamarila korona, svi ostali doma, nema dalje po starom.
Devet dana nakon operacije dogodio se potres. U cijeloj strci trčanja van iz zgrade nesvjesno sam trčala na obje noge. Rezultat toga nakon tri tjedna utvrđeno da je pukla druga kost u operiranom stopalu.
Ono što je najgore u svemu tome da sam ja trpila bol ta tri tjedna, bol puknute kosti jer, eto, moram valjda, bit će bolje još za koji dan.
Sve radim po kući, skakućem na jednoj nozi, pravim se da je sve super. Nosim crnu anatomsku cipelu na lijevoj nozi. Glupa cipeletina baš me nervira. I usput izgleda odvratno. Ali, šta sad.
Nema još naprijed, idem na drugu operaciju. Pa sam opet za 4 tjedna kao nova. No osjećala sam da feeling nije isti. Sada sam u fazi ljutnje i bijesa, na sebe, na doktora, na cijeli svijet. Prisiljena da ležim što zbog stopala što zbog korone. Nemam kuda. Moram biti sama sa sobom.
Ali j**, ja nikad nisam bila sama sa sobom, nemam ja vremena za to. Kako se to radi, što se pita, o čemu se razgovara?
Samo sam se pitala: Zašto baš ja? Zašto se to meni događa? I ova odvratna anatomska cipeletina je još tu. Dva mjeseca nisam obukla istu cipelu na dvije noge.
Što bih ja to o sebi mogla saznati, a da već ne znam?
Pa čovječe imam 41 godinu, sve bih već trebala znati. A u pozadini jedan mali glas tiho postavlja pitanja: Je li to to? Tako izgleda život kad odrasteš?
Osjećala sam krivnju da se to uopće pitam, pa imam sve u životu, baš sam nezahvalna.
U ta druga 4 tjedna shvatila sam da o sebi znam jako malo.
Moj naučeni obrasci ponašanja gurali su me naprijed svaki dan.
Mašina je samo vozila naprijed bez razmišljanja. U dubini duše nesretna i nezadovoljna sa samom sobom. A glas iz pozadine postaje sve glasniji: Halo ženo, probudi se, to je tvoj život, sama ga stvaraš. Pomakni se iz kaljuže, nisi drvo, ti to možeš. Ajdeeeee višeeeeee.
Nakon četiri tjedna od druge operacije, hrpe neprospavanih noći zbog kopanja po sebi, rijeke isplakanih suza tijelo je zaključilo da još nije kraj.
Pričala sam sama sa sobom, kopala dublje, čitala knjige, slušala videa, pričala sa stručnim osobama. Na dobrom sam putu, treba mi još samo malo vremena da zaokružim cijelu priču i budem mirna sama sa sobom.
Da moje srce, duša i glava budu u poravnanju. Ipak, glupa cipelatina još me podsjeća da nije kraj.
Nije kraj, pukla je treća kost u istom operiranom stopalu. Treća operacija u dva mjeseca. Još 4 tjedna oporavka.
Ova operacija je baš boljela, plakala sam neprestano tri dana. Ipak, dobila sam još tri tjedna za svoje spoznaje.
U sljedeća tri tjedna sve je izašlo iz mene.
Sve godine tuge i jada koje sam si sama nametnula. Sve godine nezadovoljstva samom sobom zbog kriterija koje sam si sama nametnula i obrazaca koje sam naučila.
Shvatila sam da mi moji naučeni obrasci ponašanja uopće ne služe. Samo me razvaljuju.
Naučena da je odmaranje loše, da je to za neradnike i da nema sreće bez teškog napora dovelo me do toga da sama sebe guram do krajnjih granica i onda još preko toga.
Upala štitnjače prošle godine nije bila dovoljna. Trebalo je još nešto da me prisilno zaustavi da shvatim. Operacija stopala.
Zašto da šutim i trpim? Kako bi drugi vidjeli kako ja i sa zavojima i operiranim stopalom ipak radim? Čija potvrda mi treba da bih bila zadovoljna i sretna osim samo moja?
Kome se više trebam svidjeti sebi ili drugima? Kada sam se zadnji put pogledala u ogledalo i rekla samoj sebi da se volim i da sam dovoljna?
Tko si ti bez svoje uloge žrtve? Pitala me jednom Mirta Fraisman Čobanov na radionici Žene i novac u Zagrebu. I od tada razmišljam o tome.
Tko sam ja bez silnih obaveza koje sam si nametnula, betonaže i jadna li sam ti odnosa prema samoj sebi?
Hoće li me prihvatiti drugi ako budem zadovoljna, sretna i radim ono što me čini sretnom?
Hoću li izgubiti svoju ekipu u kojoj nam je svima isto i ostati usamljena?
Zašto mi je uopće važno prihvaćaju li me drugi ili ne?
Zadnjih tjedan i pol je mir.
Odmaram, razmišljam, radim polako.
Ne mislim više da sam zbog toga manje vrijedna, manje poduzetnica, manje majka ili manje žena. Čak naprotiv, sve sam toga puno više. Puno me više ima u odnosima u poslu.
Puno više mene. Srce, duša i glava u miru i poravnanju.
Danas, tri dana prije puna 3 mjeseca od prve operacije, bez bola sam obukla dvije iste cipele. Sreća neopisiva. Kako je život nepredvidljiv, tko bi rekao da će mi velika radost u životu biti obući dvije iste cipele.
Nemir, ljutnja i bijes prešli su u zahvalnost. Glupa cipeletina stoji u hodniku. I podsjeća me na nekoga tko sam bila. Hvala joj.
Volite samu sebe sve ostalo će se posložiti. I posao, i muž i djeca.
Foto: Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
