Nikolina Pasinek: Savjetovali su me da učim, zaposlim se, šutim i vrijedno radim, a ja sam nakon više godina rada u korporaciji odlučila pokrenuti vlastiti biznis
Razgovarali smo s Nikolinom Pasinek, umjetnicom koja se nakon godina rada u korporaciji odlučila odlučila okušati u ulozi obrtnice. Vlasnica je obrta Artem Speculo za izradu nakita, satova, zdjelica, pladnjeva, vaza i etažera od stakla i to metodom fuzije.
Nikolina je i voditeljica radionica za izradu predmeta od stakla, gdje s polaznicima rado dijeli sve savjete i vlastito znanje o ovoj tehnici.
Foto: Nikolina Pasinek
Nikolina: Moram priznati da u vrijeme kada sam ja studirala malo poduzetništvo nije bilo aktualna tema kao što je to danas. Unatoč tome moj otac je još 90-ih otvorio obrt. Ali on je zanatlije pa kao to nije u mojoj domeni (in your face Nina 😊). Njemu je uvijek bilo komplicirano s obrtom jer je imao stručna znanja koja su mu trebala (staklar je), ali se morao natjerati da piše račune.
Nekad sam znala uskočiti pa se sjećam da ih je bilo s po mjesec/dva kašnjenja. Meni koja sam ga gledala sa strane, bilo je odlično što si može do određene razine sam organizirati svoje vrijeme, a i zarada mu je bila poput direktorske. Mama je s druge strane bila službenica u državnoj službi, posao 9-17 sati, sat vremena putovanja u jednom smjeru tako da je nije bilo po cijele dane.
Mene se učilo da učim, a onda kad se zaposlim šutim i vrijedno radim. I tako sam ja diplomirala i radila sam u korporacijama preko deset godina. Počela sam u kontrolingu i oduševila se brojkama i Excelom, ali mi je nedostajalo komunikacije s ljudima. Ukazala mi se prilika i prešla sam u projektni management (dio koji se odnosi na optimizaciju poslovnih procesa, Lean SixSigma metodologija tada) i mogu reći da nisam pogriješila. Cijela ta kombinacija žongliranja na projektu sa ljudima, rokovima, isporukama pa onda zadovoljstvo i olakšanje kad ostvariš finalni cilj.
Voljela sam to raditi, ali stres je bio nemjerljiv. U glavi sam kompenzirala stres zanimljivim poslom i solidnom plaćom. Cijelo vrijeme eksperimentirala sam kreativnim radom. Krenula sam od nakita od fimo mase pa sam ga povezala žicom da bi si priuštila i tečaj izrade nakita od bakra, mjedi i srebra. Meni su to bile antistres terapije. Tako sam naišla i na fuziju stakla. Malo sam istražila o čemu je riječ i odlučila sam ga upisati. Razmišljala sam, tata mi je staklar pa ako i odlučim kasnije što dodatno napraviti, sirovine ću imati. Dogodila se ljubav na prvi pogled.
Na tečaju sam savladala osnove, ali htjela sam više pa sam se povezala s majstorom koji se bavi fuzijom godinama. Nakon kojih godinu dana, bila sam sigurna da je to nešto čime se želim baviti do mirovine pa i u mirovini (još uvijek samo kao hobijem). Odvažila sam se i kupiti svoju peć za fuziju. Odluka je bila velika jer je u to vrijeme koštala kao moje dvije tadašnje plaće.
Nikolina: Ja sam valjda jedna od rijetki koja je zahvalna na covid-u. Na zadnjem radnom mjestu taman pred lockdown došlo je do reorganizacije, ukinut je projektni ured i dobila sam novo radno mjesto. Osim što me u tom trenutku užasno razočarala činjenica da doslovno preko noći u korporativnom svijetu može nestati sve što si stvarao kao da nikad nije bilo ni potrebno, novi poslovi koje sam dobila nikako me nisu interesirali i nisam se mogla pronaći u njima. Onaj osjećaj kad od prvog dana vidim da me ni plaća za ovo ne može motivirati.
Fuzijom se nisam stigla baviti tri godine i polako sam ponovno počela razmišljati o tome. Povezala sam se s još dvije umjetnice, jednom koja radi fuziju i jednom koja radi nakit te napravila projekciju poslovnog plana za jednu prosječnu početničku godinu. Nije mi to na papiru uopće izgledalo loše i odlučila sam uzeti poticaje za samozapošljavanje, kupiti malo jače početne alate i pokušati. Mislim da je veliku ulogu imala i činjenica da mi je četrdeseta bila za koji mjesec, uz to mi je bliska osoba preminula i sve me to guralo i dalo mi hrabrosti da pokušam. I krenula sam.
Kako u našoj birokratskoj državi sve traje, nisam prema planu uspjela otvoriti obrt po planu prije ljeta pa sam odmah u rujnu sjela u auto i vozila po Istri i skupljala kontakte za sljedeće ljeto. Drugi val sam odvozila u jednom danu Zagreb – Vodice pa svako mjesto do Zadra i na kraju Pag – Zagreb. I mogu reći da mi je naredno/prvo ljeto prošlo solidno. Cilj mi je bio izrađivati suvenire za ljeto, dekoracije za Božić, cijele godine imati u ponudi satove, zdjelice, vaze i etažere te izrađivati male komade namještaja i ogledala.
Razvojnim putem otkrila sam da radim odlične poslovne poklone pa sam ovog Božića dala naglasak tome. Usput sam počela kreirati anđele koji su se najviše proširili. Ima tu tipičnih početničkih grešaka, problema s postavljanjem cijena, preširoka mi je ponuda i teško mi je odustati od nekog područja, ali radim na svemu tome i vrijeme mi je za novi Level-up.
Foto: Nikolina Pasinek
Nikolina: Trenutno se najviše bavim fuzijom stakla. Došla sam u faza kad počinjem čistiti ponudu i paziti s kim radim. Najviše me vesele custom made narudžbe. Volim nove kombinacije boja, smišljati kako ću nešto izrezati i spojiti u jedan jedinstveni komad. Iako uvijek naglašavati da je riječ o ručnom radu, niti jedan komad ne može biti identičan prethodnom i budući da bojim staklo niti nijanse neće biti baš identične.
Osim fuzije, tu i tamo znam usput odraditi na nekom projektu, a imam i par parcela djedove zemlje oko čega već duže vrijeme razmišljam što ću i kako. Uglavnom mi se dosta toga vrti po glavi. Bude jako stresnih dana, ali nikad taj stres ne doživljavam kao prije u korporaciji iako mi sada egzistencija ovisi o tome. Jednostavno sam oduševljena ovim načinom života, želim pokušati napraviti što više i upasti u onaj sretni postotak uspješnih poduzetnika.
Nikolina: Black Belt odnosi se na Lean Six Sigmu, metodologiju unapređenja poslovnih procesa. Pojas je recimo treći stupanj i dobije se nakon uspješno provedenog i implementiranog unaprijeđenog poslovnog procesa sa dokazanim metrikama napretka prije i poslije.
Iako je Agilni pristup u primjeni dobrano pregazio ovu metodologiju, alati koje sam tada naučila primjenjivi su za analizu, rješavanje i kontinuirano održavanje pa mogla bih reći gotovo svake situacije. Sve su to prilično jednostavni alati samo ih se možda ne sjetimo primijeniti, ali kad nam ih netko strukturirano servira i vizualno ih primjenjujemo, onda nam imaju smisla.
Ali moram priznati da me nekad ta znanja i vještine ometaju u kreativnom radu jer mi je još uvijek u glavi obrazac: koliko će mi za to trebati vremena (puta sve ostalo i košta me toliko) pa često samu sebe ubrzavam i kad treba i kad ne treba. Ali generalno me drži pod kontrolom i itekako mi pomaže da stalno gledam što u poslu mogu brže, jednostavnije i lakše jer uvijek se može dostići još barem jedna stepenica više.
Nikolina: Moje iskustvo bilo je bazirano na troškovnom dijelu kontrolinga velikih korporacija i tu je transparentnost, struktura i dobra organizacija uvijek ono što doprinosi boljem pregledu situacije i mogućnosti napretka, odnosno većim uštedama. Kad imate više stakeholdera koji su odgovorni svaki za svoj dio, nužno je imati jedno centralno mjesta sa svim detaljima.
Ono malo iskustva što imam s malim poduzetnicima dovodi me do zaključka da dosta malih poduzetnika zazire od dubljih analiza svojeg poslovanja. Pogotovo se to odnosi na obrtnike. Vjerujem da je u pitanju kombinacija straha od nepoznatog i nedovoljne osnovne edukaciju u tom području da bi uopće osvijestili mogućnost napretka na taj način.
Nikolina: Naravno da se mijenjao. Moji su uvijek štedjeli. Za hranu se uvijek imalo i toga nam nije falilo. Ostalo se ulagalo u posao ili plansko uređenje kuće, a odjeća se kupovala na broj. Tako da sam nakon što sam se zaposlila trošila onoliko koliko sam i zaradila.
U jednom trenu čak i više, ali uvijek planski do razine iz koje se sama mogu bez problema izvući. Rekla bih da sam nakon što sam rodila počela polako drugačije gledati na novac. Iako su mi se primanja povećala i potrošnja je rasla, ali sam uvela i štednju kroz 3.mirovinski stup, a prije dva mjeseca krenula sam i sa Pay yourself first. Nadam se da će mi to ostati trajna navika.
Nikolina: Štedim u 3.stupu, ali razmišljam i o drugim načinima privređivanja koji bi mi omogućiti kvalitetnije penzionerske dane.
Nikolina: Trenutno najveći dio novca ulažem u razvoje svojeg obrta, edukacije i alate.
Nikolina: Na svoju sreću, nisam imala većih pogrešaka s novcem. Jedna od tipičnih početnih grešaka u biznisu mi se dogodila razmišljanjem budući da sam paušalac i imam položene osnove računovodstva da ja to sve mogu sama pohvatati i onda su me partneri iz Italije pitali za PDV ID broj i ja sam im ga naravno poslala.
Sve alate i aparate sam naručila kod njih. Bio je iznos od par tisuća eura. Kasnije sam naravno odslušala predavanje na tu temu i shvatila da im nisam morala dati broj i tako uštedjeti plaćajući talijanski PDV. Srećom pa je talijanski PDV skoro kao i naš pa nije bio velik iznos koji sam propustila uštediti. Mogla sam definitivno manje trošiti na torbice, cipele i haljine, ali valjda sam i tu fazu morala proći. Putovanja se ne odričem. 😊
Nikolina: Oba djeda i bake bili su poljoprivrednici. Nije se puno dalo uštediti, ulagalo se ciljano i prema periodu godine i prema grani. Tako da bi do novca došli nakon uspješne prodaje pa bi dobar dio ponovno uložili, a dio potrošili na neko svoje zadovoljstvo.
Da se tatu pita, niti račun u banci ne bi imao. Valjda otud moje nepovjerenje prema dionicama i kripto. Mama zato pegla kartice i ne odustaje od toga niti u penzionerskim danima.
Na početku karijere radila sam u banci i tada sam navikla sve plaćati karticom. Doslovno ne bi u novčaniku imala niti za gablec, a bankomat mi je bio pred nosom. Jednostavno nisam imala potrebu za gotovinom. Vjerujem da je sve to utjecalo na moju početnu fazu kad sam trošila sve što bi zaradila, a i ponešto više.
Trebalo je urediti stan pa kupiti nove cipele ili haljinu, a izleta ili putovanja se nije imalo smisla odricati. Zato me dijete koje smo dugo čekali i dočekali, počelo transformirati po tom pitanju.
Nikolina: Smatram da žene moraju zarađivati svoj novac, imati vlastiti identitet i kreirati vlastiti život. U vlastitoj okolini vidim primjere žene koje su radile i ostatak vremena provele na kućanskim poslovima i brizi za obitelj. Sada kada su u mirovini vrhunac zabave su sapunice i reality, hobi, vježbanje, izleti i druženja rijetki su u njihovom životu jer jednostavno nisu tako živjele. Svi su bili prvi osim njih samih.
Zato stavimo sebe na prvo mjesto, ne na sebičan način, nego na način da upravljamo vlastitim životom. Ja se uvijek sjetim uputa koje nam daju u avionu: Masku prvo stavite sebi, a tek onda pomozite drugima. I naravno, ako niste zadovoljne, odvažite se i mijenjajte!
Foto: Privatna arhiva Nikoline Pasinek
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
