Sandro Kraljević: Što nam je život manje egzistencijalno ugrožen, naše se zadovoljstvo novcem smanjuje i zato je važno sreću tražiti u manjim stvarima

Sandro Kraljević magistar je psihologije, certificirani NLP majstor, NLP coach i praktičar mindfulnessa i autogenog treninga te se prvenstveno bavi primijenjenom poslovnom psihologijom.

Osnivač je i direktor Mind Lab-a, član Hrvatske psihološke komore, Hrvatskog psihološkog društva i drugih, a u svojoj karijeri napisao je i jednu knjigu: Kako preživjeti u suvremenog džungli?

  • ŽIN: Kako ti zarađuješ svoj novac? Kako je krenuo tvoj poduzetnički put, a čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi?

Sandro: Novac zarađujem od svog posla, a moj posao je primijenjena poslovna psihologija – tvrtkama rješavam probleme s ljudima na radnom mjestu, a pojedince oslobađam emocionalnog tereta. Moj poduzetnički put krenuo je prije skoro pet godina, kada sam spletom privatno-poslovnih okolnosti pokrenuo svoj Mind Lab. Oduvijek sam znao da ću biti sam svoj šef, samo nisam mislio da će to biti već u 27. godini života.

Danas i dalje radim ono što sam započeo raditi još te davne 2017., samo (nadam se) stručnije i promišljenije. Obično radim psihologijske procjene, razne soft skills edukacije, konzalting, business coaching ili psihoterapiju, a sve što radim nastojim provući kroz prizmu svoje struke – psihologije.

  • ŽIN: Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?

Sandro: Definitivno se mijenjao! Odrastao sam u obitelji u kojoj nam (ruku na srce) financija nikad nije nedostajalo, međutim trebao si se itekako pomučiti da opravdaš zbog čega ti trebaju neki novci (posebice u mlađoj dobi kad u potpunosti ovisiš o financijskoj pomoći roditelja). Još sam tada stekao percepciju da se novac teško zarađuje, zbog čega i jesam imao kočnica na početku svog poduzetničkog puta.

Kombinacija osobnih uvjerenja o novcu i manjka (poduzetničkog) iskustva kod mene su znali rezultirati time da u pregovorima s klijentima skidam gaće i rušim svoju cijenu – nešto što sada ne radim ako za to ne postoji opravdan razlog ili ako meni osobno to nije prihvatljivo. S vremenom zaista spoznaš vlastitu vrijednost i koliko zapravo pomažeš ljudima u otpuštanju te emocionalne omče s njihovog vrata, što se onda odrazi i na tvoje samopouzdanje.

Sada na novac gledam malo drugačije – nema velikih tenzija u odnosu među nama. Firma mi (po mojim osobnim kriterijima) posluje jako dobro te mi omogućava prilično ugodan životni stil, a što je onda rezultiralo time i da na novac više ne gledam s tolikim grčem.

  • ŽIN: Vodiš li kućni budžet?

Sandro: Joj, i ne baš tako savjesno!

Okvirno znam koliki su mi mjesečni troškovi te koliko u prosjeku uprihodim u firmi, tako da svaki mjesec zaista izguram bez većih poteškoća. Doduše, strukturiraniji pristup osobnim financijama mi jest jedan od ciljeva za ovu (sad već šestu) godinu poduzetništva.

  • ŽIN: Štediš li za mirovinu ili druge namjene. Ako da, kako?

Sandro: Da, ali zasad samo osobnom štednjom i u kriptovalutama, ako se to uopće može nazvati vidom štednje. Svakako planiram od ove godine početi uplaćivati i treći mirovinski stup.

  • ŽIN: U što investiraš?

Sandro: U iskustva i vrijeme provedeno s drugima. Stajališta sam da to vrijeme obogaćuje čovjeka i može mu pružiti puno veće zadovoljstvo od materijalnih stvari. Ali ako ćemo pričati baš o investiranju u materijalno, onda bih napomenuo da sam prije nekoliko mjeseci kupio (i preuredio) svoj prvi stan. To mi je bila životna želja te sam zapravo ponosan na sebe što sam svojim radom uspio u 32. godini kupiti nekretninu – nešto što neki ne naprave nikada u svom životu.

Foto: Sandro Kraljević

  • ŽIN: Kako uživaš u novcu? Voliš li više potrošiti na proizvode ili iskustva, putovanja, edukaciju ili nešto treće?

Sandro: Smijem li odabrati sve odgovore?  🙂

Na putovanja ću uvijek izdvojiti neku sumu novca, jer u njima naprosto uživam – pogotovo kad su popraćena dobrim društvom. S njih se uvijek vratim nekako oplemenjen i bogatiji. Opet, volim potrošiti novac i na druženja s prijateljima i skupljanje različitih iskustava. Upravo su ta (zanimljiva) iskustva ono što život čini zanimljivijim i vrijednim življenja – nešto što ćeš uvijek iznova rado prepričavati drugima.

Nije mi žao ni zbog jedne kune koju sam potrošio na hranu u restoranima, cugu u noćnim klubovima i slično, jer mi je svaka ta kuna donijela nezaboravne trenutke kojih ne samo da se sada rado sjetim (i još uvijek ih stvaram), nego zaista mogu reći da sam proživio život.

I naravno, tu i tamo ću se počastiti nekim novim komadom odjeće ili elektroničkim gadgetom – smatram da nema ništa loše u tome.

  • ŽIN: Doniraš li svoj novac. Ako da, na koji način?

Sandro: Ne doniram novac kao takav – doniram ponekad svoje vrijeme onima kojima je moja pomoć ili asistencija potrebna, a nisu me u mogućnosti financijski kompenzirati za to.

I treba donirati neki dio sebe, jer psihološko ispunjenje koje zauzvrat možemo osjetiti teško se može mjeriti s bilo čim.

  • ŽIN: Koje si pogreške napravio s novcem?

Sandro: Bilo ih je na stotine! Najčešće se radilo o impulzivnoj kupnji, odnosno kupovanju stvari koje mi (u tom trenutku) možda i nisu potrebne. Primjerice, ne da mi se kuhati (iako doma imam sve potrebno da ne budem gladan) pa ću radije naručiti dostavu. Ili ću kupiti nekoliko para hlača istog modela, ali u različitim bojama – pa možda mi ne trebaju baš sve te boje?

Čovjek uči dok je živ, pa tako i po pitanju vođenja osobnih financija.

  • ŽIN: Što bi volio da ti je netko rekao dok si bio mlađi?

Sandro: Da ne brinem oko toliko puno stvari, jer ako se trudiš i ustrajan si u svojim naumima, na kraju će zaista (ali zaista) sve biti u redu.

  • ŽIN: Što si naučio o novcu od svojih baka, djedova i roditelja?

Sandro: Zapravo sam dosta naučio – od toga da oko novca ne trebam brinuti, do toga da ga često nije lako zaraditi i slično. I sve je to rezultiralo jednim prilično gorko-slatkim stavom prema novcu kojeg i dan danas mijenjam i to prvenstveno mijenjajući svoja duboko ukorijenjena uvjerenja o novcu. A to ponekad nije nimalo lako!

  • ŽIN: Napisao si knjigu do 30-te godine. Misliš li da je važna ta brojka? Čujem neke mlade ljude da imaju presing da sve ostvare do 30-te kao da život onda staje jer mladost prestaje?

Sandro: Važna je jedino ako je mi smatramo važnima. Mislim da za neke stvari nikad nije kasno, odnosno da se u životu sve stvari događaju baš onda kada se trebaju dogoditi. Nije nam život promašen ako do 30. godine ne riješimo svoj život ili možda u 45. godini skužimo da smo totalno promašili karijeru. Ne, i nema apsolutno nikakvog smisla razbijati glavu time! Zato danas i imamo toliko stresa, anksioznosti, perfekcionizma i depresivnosti.

Netko će možda biti produktivniji u drugoj polovici života i napraviti više nego što je (fizički) mogao do svoje tridesete. Svi smo mi zvijezde, ali ne sjajimo u isto vrijeme, jednakim intenzitetom.

  • ŽIN: Što bi savjetovao mlađoj verziji sebe?

Sandro: Da se opusti – ali ono baš opusti. Ljudima ćeš se svidjeti (ili nećeš) zbog toga kakav si te će htjeti (ili neće) raditi s tobom zbog toga kakav si. 🙂

  • ŽIN: Vizija našeg portala su Financijski neovisne žene. Koja je tvoja poruka našim čitateljicama i čitateljima?

Sandro: Novac nije životno zadovoljstvo kao takvo, već samo sredstvo dolaska do životnog zadovoljstva. Kada ga prestanemo promatrati kao krajnji cilj te ga počnemo doživljavati kao (prolaznu) energiju, bit ćemo puno mirniji i ispunjeniji.

  • ŽIN: Imaš iskustva u selekciji ljudi. U čemu ljudi najviše griješe kod izbora i vođenja zaposlenika?

Sandro: Što se tiče odabira djelatnika, primijetio sam da direktori i menadžeri najčešće griješe u tome što radno mjesto u svojoj kompaniji ne žele nimalo prilagoditi tom djelatniku kojeg su zaposlili (odnosno, njegovim sposobnostima i karijernim afinitetima).

Također, rijetke su kompanije koje uzimaju u obzir ono što je djelatniku važno (na poslu) te one koje ga uključuju u izradu neke vrste karijernog plana za njega. Nažalost, i dalje nije rijetkost da poslodavci smatraju da djelatniku trebaju samo delegirati posao i očekivati da će on besprijekorno raditi.

A jednom i kad se novi djelatnik zaposli, s tim čovjekom se treba baviti. To znači investirati svoje vrijeme u njega. I da, to znači da ponekad nećemo stići obaviti sve naše (operativne) obveze koje imamo kao voditelj – ali to je žrtva koju, kad napravimo, obično nam vrati stostrukim benefitom.

  • ŽIN: Imaš i dosta iskustva u coachingu. Što najviše muči danas poduzetnike, menadžere i zaposlenike? Primjetiš li neke specifičnosti po funkciji i spolu?

Sandro: Kod poduzetnika najčešće primjećujem izazove u vođenju ljudi i poslovanja općenito. Obično su to vrsni stručnjaci u svom području koji realno ne posjeduju pretjerano velika znanja o tome kako voditi ljude – što nije ni čudo, jer tko ih je i kada mogao podučiti tome?!

Teme koje se najčešće vrte na coachingu s mojim klijentima budu neriješeni ili konfliktni odnosi u kompaniji, nemogućnost uspostavljanja autoriteta ili prilagodbe novim trendovima na tržištu, općenito nedostatak strategije i jasne vizije poslovanja, manjak samopouzdanja ili izbjegavanje odgovornosti i donošenja odluka, a često i nekonzistentnost u provođenju donesenih odluka, što često rezultira kaosom i nezadovoljstvom djelatnika.

Dobno/spolnih razlika čak i nema onoliko koliko ima razlika s obzirom na funkciju i veličinu kompanije. Pravilo jest da što je veća kompanija to je veći nesrazmjer između top menadžmenta i najniže hijerarhijske razine, i treba puno više vremena i truda uložiti u premošćivanje tih razlika. A ne zaboravimo i na veliki utjecaj organizacijske kulture, gdje veliki broj poslovnih problema ostaje prisutan toliko dugo samo zato što se djelatnici vode geslom; to se kod nas tako radi; ne možemo mi tu ništa.

  • ŽIN: Vezano za psihologiju novca, hoće li nas i može li nas novac usrećiti?

Sandro: Hoće, ali samo djelomično. Novac nas može usrećiti ako jedva krpamo kraj s krajem pa nam omogući da (sebi i svojoj obitelji) priuštimo neke osnovne životne stvari. Sve nakon toga, što imamo više stvari i što nam život postaje manje egzistencijalno ugrožen, to se funkcija novca kao izvora zadovoljstva itekako smanjuje – potrebno nam je sve više novca da bismo ostvarili osjećaj zadovoljstva koji se u funkciji vremena sve više smanjuje, sve do razine kada prestane igrati ikakvu ulogu u povećavanju našeg zadovoljstva životom.

Zbog toga je zaista potrebno sreću tražiti u drugim, manjim stvarima.

Foto: Privatna arhiva Sandra Kraljevića

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Pretplatite se besplatno i primajte naše nove članke i popuste u inbox!

Facebook
WhatsApp
LinkedIn
Twitter
Pinterest
Email

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

zatvori
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.

Košarica

zatvori