Jedna od karakternih osobina moje kćeri je ogromno srce koje se daje i kad treba i kad ne treba. Često puta je na prvi pogled nebitne stvari uvuku u svoju problematiku i izbace je iz njenog središta. Ukradu joj dragocjeno vrijeme koje joj treba dok se izvuče iz te zečje rupe, a koje je mogla uložiti u nešto što podržava njen život.
To me podsjetilo na vježbu koju smo prošli tijekom jednog od mojih školovanja u Tony Robbins organizaciji. Svi su polaznici bili suočeni s izazovom penjanja na 15 metara visoki telefonski stup. Organizatori su nas doveli na poligon na kojem se nalazilo nekoliko stupova i kad ste došli na red i obukli na sebe zaštitnu opremu za penjanje kojom ste bili privezani sigurnosnim užetom za eventualni slučaj pada, došlo je vrijeme da se popnete na svoj stup.
Stup je imao čelične šipke na koje ste se mogli prihvatiti rukama i nogama i krenuti prema vrhu. Svakim sljedećim korakom ste se počeli udaljavati od tla i približavati vrhu stupa, koji se pod vašom težinom počeo lagano ljuljati za koji centimetar u svaku stranu. I više nego dovoljno da samo ljuljanje počne stvarati unutrašnju paniku čiji je rezultat grčevito držanje za stup, jer su se u mozgu upalile sve lampice za alarm.
Ako ste uspjeli doći do vrha stupa, jer je dio polaznika ostao potpuno paraliziran strahom, morali ste se popesti na sam vrh i uspravno stati s obje noge – za što niste imali dovoljno mjesta, jer je vrh telefonskog stupa prilično uzak. Sam pokušaj stajanja na vrhu stupa koji se lagano ljulja je avantura i iskustvo za sebe, ali uz ogromnu podršku i glasno navijanje ostalih polaznika seminara, nekako vam je i to pošlo za rukom.
Ono što je uslijedilo je bio šok za cijelo tijelo. Morali ste skočiti u prazno i pokušati se rukama uhvatiti za trapez koji je bio udaljen oko dva metra od samog stupa. Mozak sad već u predinfarktnom stanju glasno upozorava da je to skok u sigurnu smrt i dodatno pumpa adrenalin u svaki mišić koji imate. Sve u vašem tijelu vam govori da ne smijete skočiti, jer ćete umrijeti.
Nakon nekoliko sekundi koje se čine kao prava vječnost, uspijevati savladati iluziju mozga i sigurne smrti i skačete ispruženih ruku u prazan prostor prema trapezu, koji se čini kilometrima udaljen. Grčevito ste uhvatili prečku trapeza, njišete se naprijed nazad i uz gromoglasni pljesak podrške svjesni ste da ste još uvijek živi. Euforija se nezaustavljivo širi vašim tijelom, dok mozak pokušava procesuirati što se upravo dogodilo.
Da budem precizniji, savladati ograničenja koja nam je nametnuo naš vlastiti um – kreirajući identitete temeljem loših uvjerenja, koja smo nesvjesno pohranili kroz život.
No, postoji i jedna dublja poruka ovog izazova. Ne moramo se popesti na svaki stup na koji naiđemo u životu. Trebamo izabrati stup vrijedan penjanja.
Neka nam ova priča pomogne da sljedeći put bolje procijenimo da li je pred nama stup vrijedan penjanja.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
