Sve što trebate znati o zalihama: Zašto su najvažnija i najopasnija vrsta imovine?
Pojam zaliha kod svakog poduzetnika ovisno o njegovom core biznisu i mogu biti različite vrste zaliha. Kod firmi koje se bave veleprodajom i maloprodajom zalihu čini trgovačka roba koja je namijenjena daljnjoj prodaji.
Kod firmi koje se bave proizvodnjom, zalihu čine sirovine i repromaterijal od kojih će nastati proizvod za prodaju, a nakon završenog procesa proizvodnje zalihu čine gotovi proizvodi na skladištu.
Kod firmi koje se bave servisnim uslugama zalihu čine različiti materijali i dijelovi koji su im potrebni za obavljanje servisa.
U pravilu sve zalihe se vode po neto nabavnoj vrijednosti odnosno prosječnoj ponderiranoj nabavnoj vrijednosti, što znači da se konstantno korigira ta prosječna cijena za robu koja je na zalihi – to je posebno izraženo ako su ulazi iste robe na skladište po različitim ulaznim cijenama.
Koeficijent obrtaja zaliha računa se po formuli: (stanje zaliha/trošak prodane robe) x 365
Jedan primjer obračuna koeficijenta obrtaja zaliha:
Zaliha u bilanci na dan 31.12.2021. iznosi 2.522.410,51 kuna
Trošak prodaje robe 31.12.2021. iznosi 9.380.820,46 kuna
(2.522.410,51/9.380.820,46) x 365 dana = 98,144 dana
Rezultat: firma ima dovoljno zaliha da traju sljedećih 98 dana ili će pretvoriti svoje zalihe u novac u sljedećih 98 dana.
Ovisno o branši odnosno industriji ove firme ovo razdoblje može biti kratko ili dugo.
Obrtaj mora biti obujmom što veći, a vremenski što kraći, što znači da se roba prodaje, a poduzetnik uspješnije posluje jer može prije pretvoriti svoje zalihe u novac.
Nizak obrtaj zaliha znači da firma ima veliku zalihu koje se ne može uspješno osloboditi odnosno pretvoriti u novac.
Što manja zaliha odnosno optimalna zaliha jer je u zalihi zarobljen novac, posebno ako je ta zaliha postala zastarjela ili nekurentna odnosno ne može se više uspješno prodati.
Često se u praksi dogodi da se zaliha najmanje prati odnosno sa njom se ne upravlja učinkovito i zapravo ta zaliha iz godine u godinu kao pozicija u imovini raste, a u realnosti nema više nikakvu tržišnu vrijednost.
Kako se ne gleda previše na nju, tako se zna dogoditi da se kroz godine poslovanja akumulira jako veliki iznos zaliha što zapravo jednostavno rečeno znači akumulirani novac. Razlika je ta što u ovom slučaju taj novac ne predstavlja štednju već gubitak jer se najvjerojatnije za tu zalihi više nikada neće postići prodajna cijena (pa čak niti neto nabavna) da se bar uspije vratiti ona vrijednost koju je poduzetnik za tu robu platio svom dobavljaču.
Zalihe na skladištu trebale bi biti optimalne, odnosno najminimalnije, a da se neometano obavlja djelatnost. Čak, ako je moguće (što možda u ovim trenutnim vremenima kada je dobava otežana) svesti poslovanje na JIT – Just in time oblik, odnosno ne akumulirati zalihu već je nabavljati kad nam je potencijalno prodana.
Elektrotehničke komponente možda pokloniti nekoj školi za edukaciju djece, ili ako se bavite prodajom tekstilnog rublja možete napraviti donacije bolnicama, Caritasu ili nekom sportskom klubu…. sve ovisno od vrste robe koja se drži na zalihi jer se u tom slučaju ta donacija koristi kao porezni štit poreza na dobit, odnosno čini trošak poslovanja.
Najgore je ostaviti tu robu na skladištu, jer osim što je zarobljeni odnosno mrtav novac koji ne možemo staviti u obrtaj da se oplodi novom dodanom vrijednosti, stvara iz mjeseca u mjesec dodatne troškove jer je negdje uskladištena pa se za nju plaća skladište, zauzima mjesto u skladištu i zahtjeva da se svake godine ponovno iznova fizički prebrojava radi zakonom propisane inventure.
Nepovoljnija opcija za rješavanje zalihe sa skladišta da se barem ne plaća skladišnina jer poslati Poreznoj upravi dopis sa zahtjevom da izađu na uništenje navedene robe.
Potrebno je pripremiti popis robe, robu složiti u kutije prema tom popisu, pozvati kamion firme koja se bavi zbrinjavanjem takve robe te na taj način baciti zalihe uz prisustvo osobe iz Porezne uprave, gdje taj otpis čini porezno priznati rashod, ali umanjuje dobit vlasniku.
Najnepovoljnija opcija rješavanja zaliha jest otpis bez pozivanja Porezne uprave na uništenje. U tom slučaju na tu robu koja se otpisuje potrebno je platiti porez i ako je to količina koja se prema Pravilniku ne može otpisati kao manjak, taj cijeli iznos vrijednosti zajedno s porezom čini porezno nepriznati rashod te će firma na taj iznos na kraju godine platiti još i porez na dobit.
U tom slučaju gubitak je višestruki i tu opciju koristite ako ne ide baš nikako drugačije.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
