Jelena Bračun: Sposobnost dobrog vođenja nema veze sa spolom, već jedino i isključivo sa stalnim usavršavanjem komunikacije s drugim ljudima
Jelena Bračun umjetnica je, poduzetnica i autorica luksuznog, umjetničkog i ručno rađenog rokovnika Art+ journal inspiriranog različitim godišnjim dobima i autohtonim biljem. Dugo godina bila je dio velikih korporacija, ali prevladala je ljubav prema umjetnosti.
Ako još niste nabavili sve božićne poklone, evo dobre ideje da nekoga iznenadite.
Foto: Art+ rokovnici
Zašto se odlučila za status poduzetnice, ali i može li se zaraditi od umjetnosti, pročitajte u nastavku!
Jelena: Prije nego sam postala poduzetnica imala sam dva velika poslovna perioda koja su me uvelike odredila. 10 godina sam bila urednica u izdavačkoj kući i nakon toga sam 6 godina radila u dvije nevladine organizacije kao voditeljica projekata. Za vrste poslova koje sam radila ne postoji škola koju možete proći pa naučiti. Meni je pomoglo da sam cijelo vrijeme radila u kulturno-kreativnom sektoru, unutar područja likovne umjetnosti za koji sam se i obrazovala. Ono što sam naučila u tih 15-ak godina je neprocjenjivo znanje i fleksibilnost u razmišljanju, što mi je i omogućilo da bez većih potresa pređem u poduzetništvo. Zapravo sam na prijašnjim poslovima razvila poduzetnički duh, iako tada nisam bila poduzetnica.
Zadnji ugovor na neodređeno sam imala (davne) 2015. i njegov raskid je možda i najbolje poslovna stvar koja mi se dogodila. Svi uglavnom trebamo neugodan poticaj da napravimo važne promjene u životu. Nakon toga sam nekoliko godina skupljala nova znanja i vještine u području EU projekata, primarno programa ERASMUS+. Sada je pisanje i vođenje projekata važan dio mog samostalnog poslovanja.
Dugo (i žestoko) sam se borila protiv ideje da ja budem poduzetnica, jer su me sputavali duboko ukorijenjene predrasude koje sam usvojila tokom odrastanja i obrazovanja. Na finalnu odluku me potakla spoznaja da ako želim osigurati stabilnu budućnost za sebe i svoje dijete moram imati kontrolu, ne samo nad stručnim dijelom svog posla, nego i nad poslovno-financijskim razvojem karijere. Kad shvatiš da si na nekom poslu nezadovoljan, nema druge nego ići naprijed i mijenjati stvari.
Jelena: Imala sam sreće da sam na svakom svom poslu bila dosta neovisna i zapravo sam uvijek morala razmišljati da zaradim dovoljno za svoju plaću. Iako sam uvijek donosila zaradu svojim poslodavcima, bila sam duboko uvjerena da nisam sposobna raditi sama za sebe. Mislila sam da jednostavno nemam potrebne kompetencije za voditi vlastiti posao i da je to previše riskantno. Vukla sam traume obiteljskih poslovnih neuspjeha, a i obrazovanje me (uspješno) uvjerilo da umjetnici netalentirani za business.
Sve to se promijenilo sa zadnjim prekidom zaposlenja kada sam shvatila da jednostavno više ne želim biti zaposlenik. Morala sam prihvatiti da ako ne želim taj scenarij, jedini drugi je da se samozaposlim. Dozvolila sam si 48 sati panike i anksioznosti, a nakon toga sam se sabrala i počela sakupljati sve informacije. Čim sam počela, već je bilo lakše, jer sam osjećala da napokon imam kontrolu.
Pokretanje obrta sam odlučila iskoristiti i za povratak primijenjenoj umjetnosti. ART+ rokovnici i planeri zapravo su ujedinjenje mojih iskustava i kao umjetnice i kao voditeljice projekata. Mnogima se kreativnost i organizacija čine nespojivima, ali ja tvrdim da nam dobra organizacija daje slobodu. Umjetnost nam, s druge strane, daje kvalitetu života.
Ne bih rekla da još mogu objaviti da sam uspješna poduzetnica, ali sam uspješno pobijedila svoje strahove. Ono što sam po putu shvatila da ćemo biti uspješni onoliko koliko smatramo da možemo biti uspješni. Ako mislimo da zavrjeđujemo malo uspjeha (a time i novaca), tako će i biti.
Jelena: Kada sam razmišljala kako odabrati motive za akvarele trebao mi je neki ključ po kojem ih biram. Akvareli su me oduvijek smirivali, počela sam ih slikati još u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Tokom godina sam imala razne umjetničke faze, ali uglavnom se slikanje malih mrtvih priroda zadržalo, čak i kad sam radila eksperimentalne videa i umjetničke koncepte. U sebi nikada nisam smatrala da je to nespojivo.
Odabirom tema ovih ilustracija željela sam prenijeti spokoj i zadovoljstvo na sve koji koriste moje rokovnike. Ove godine sam odabrala mediteransku floru, a sljedeće godine će vjerojatno biti samoniklo bilje kontinentalne Hrvatske. Kod ART+ rokovnika mi je jako važno da uz vizualni doživljaj, korisnik ima ugodan dodir baršuna i kvalitetnog papira, ali i mirisa kada otpakira svoj rokovnik.
Jelena: Neki mogu, a neki ne mogu. Nažalost moram reći da učenici i studenti tokom obrazovanja uglavnom slušaju da se od umjetnosti ne može živjeti (uglavnom se to argumentira nepostojanjem umjetničkog tržišta u Hrvatskoj). Te informacije nažalost dolaze iz njihove društvene okoline, ali vrlo često i od nastavnika i profesora.
U srednjim školama i na akademijama ne postoji nikakvo poduzetničko obrazovanje za umjetnike. Djeca završavaju školu bez da znaju osnove, doslovce nikad nisu čuli za autorske ugovore, neto-bruto, a da ne govorim o obrtima, i drugim mogućnostima poslovanja. A gdje su tek druge finese poduzetničkog razmišljanja. Neki se sami obrazuju, to obično traje godinama i podrazumijeva mnogo pogrešaka na vlastitoj koži; drugi pak prihvate to da se od umjetnosti teško živi.
Nažalost mnogi povjeruju u mit da umjetnik mora biti nezainteresiran za novce, pa ih je gotovo sram tražiti financijsku naknadu za usluge koje proizlaze iz njihove umjetnosti. Sve ovo sam i sama proživjela i tužno mi je vidjeti koliko se kolege i kolegice muče pri traženju poštene naknade za svoj posao. Nedavno sam vidjela objavu kolegice koja se doslovce ispričavala što naplaćuje tečaj koji je više nego kvalificirana voditi.
Moram naglasiti da se vremena ipak mijenjaju! Kolegica Ana Šerić pokrenula je Facebook grupu (a uskoro i web stranicu) Business za kreativce, koju i sama podržavam i sudjelujem u njezinim nastojanjima da umjetnice i umjetnike financijski opismeni i osnaži kako bi u budućnosti bilo znatno više umjetnika-poduzetnika.
Jelena: Ja sam od svojih bližnjih naučila najviše iz njihovih pogrešaka! U odrasli sam život ušla sa željom da ne živim na dug (nikad u životu nisam imala minus!) i smatram da mi je to pametna odluka. Uvijek trošim onoliko koliko imam, i znam se snaći i s malo novaca.
Nažalost, svjedočeći obiteljskim poslovnim neuspjesima usvojila sam duboki strah od poduzetništva i to me predugo držalo u lažnoj sigurnosti zaposlenja. Sama sam se morala preodgojiti i uvjeriti se da svi možemo lako naučiti poduzetničke vještine, a ono što nemaju svi su kreativne ideje. Morala sam puno razgovarati sama sa sobom kako bi prešla preko neugode da tražim novce za svoj rad (s druge strane nema nikakvih problema tražiti honorar za nekog drugog). Još imam puno posla! 🙂
Ono što me ugodno iznenadilo kad sam krenula u ovu avanturu, jest otkriće da postoji puno ljudi koji će rado pomoći i podijeliti sa mnom svoje znanje i iskustvo. Ništa manje iznenađujuće jest da su to velikom većinom žene. Mentorska i kolegijalna potpora koju imam oko sebe i od kluba Žene i novac, ali i šire od toga, je meni osobno veliko iznenađenje i velika radost.
Jelena: Tek sam nedavno osvijestila da zarađujemo onoliko novaca koliko smatramo da zavrjeđujemo. Moram priznati da sam godinama bez razmišljanja prihvaćala da zarađujem malo zato što sam odabrala krivu karijeru. Činjenica jest da u kulturnom sektoru nema toliko novaca koliko ima u nekim drugim industrijama, ali svejedno to ne treba biti i ograničenje za osobnu financijsku uspješnost.
Moram priznati da mi je znatan izvor frustracija bio osjećaj da sam vrlo stručna i iskusna, a da sam financijski na istoj razini kao kad sam počinjala nakon faksa. Shvatila sam da mi je za osjećaj napretka i zadovoljstva u poslu potreban i financijski napredak. To je bio jedan od glavnih motiva za pokretanje svog posla.
Jelena: Mislim da nisam (zasada) imala velike financijske pogreške. Mene je više kočio strah od rizika samostalnog rada, jer sam vjerovala da je sigurnije raditi za nekog drugog. Ja sam u svom poslovanju još uvijek na početku, a pošto uz usluge razvijam i proizvod, moram dosta toga ulagati.
Ono što bi savjetovala drugima jest da bez realizacije, ideja ne vrijedi ništa! Ako imate ideju, morat ćete uložiti i svoje novce da je realizirate i pokažete nekome. Nemojte očekivati da vam netko da sve novce koji su vam potrebni, jer se to gotovo nikad ne događa. EU projekti također nisu čarobno vrelo financiranja.
Jelena: Smatram da sam uvijek bila financijski odgovorna. Općenito cijenim odgovornost za osobne postupke kod sebe i kod drugih. S druge strane to može voditi u pretjerano analiziranje i racionalizaciju.
Nikada baš nisam imala novaca na bacanje pa je to oblikovalo i moj oprez u trošenju novaca. Moram priznati da se tek sada u 40-ima polako učim biti malo opuštenija. U svakom slučaju putovanja i odmor su ono na što rado potrošim, čak i kad je budžet tanak, jer smatram da je odmor iznimno važan za održavanje kvalitete života. U nekoj doglednoj budućnosti veselim se da ću uložiti u uređenje stana, što svakako uključuje i kupovinu nekih umjetničkih djela.
Jelena: Nisam od onih koji žale za prošlošću. Prihvaćam sve svoje prošle odluke, i dobre i loše su me oblikovale i dovele tu gdje jesam. Mislim da su i loša razdoblja korisna za razvoj osobe i da nas sve to čini jačima.
Ipak, drugima (ne nužno mlađima) bi prenijela iskustvo koje sam dobila iz plesanja argentinskog tanga. Sposobnost dobrog vođenja (leadership) nema nikakve veze sa spolom, već jedino i isključivo sa stalnim usavršavanjem komunikacije s drugim ljudima. Kada plešemo, kao i kada komuniciramo s drugima, svaki razgovor će biti jedinstven, jer je interakcija nepredvidljiva.
Ako želimo dobro voditi, moramo jasno komunicirati svoje nakane, a s druge strane biti konstantno fleksibilni kako bi se prilagodili reakcijama druge strane. Osobno u tangu nalazim odličnu metaforu za mnoge životne situacije.
Foto: privatna arhiva Jelene Bračun
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
