Ova 2020. – ta je godina koju će mnogi po mnogočemu pamtiti.

Zadnjih dana ove godine sve više mislim da je ova godina možda baš – moja godina. I bez puno napora da se prisjetim detalja mogu reći da se sjećam svega što se kroz godinu događalo.

Emocije i koraci u mom životu ove godine bili su izrazito emotivni, duboki i teški, a opet, tako nekako lagani.

U nekom trenutku svog života osjetila sam strah od života.

Od onog što dolazi, a ja ne znam što me čeka i ne mogu se na to pripremiti.

Taj me strah gurao u sve dublje učenje o životu i samoj sebi. Nisam vidjela smisao u življenju života ako će biti crn, težak i siv. Osvijestila sam da takav život ni ne želim živjeti. I samo od sebe nametnulo se pitanje – pa kako onda živjeti usprkos svima i svemu sivom – i pri tome biti ispunjen i sretan?

Puno sam stepenica prešla dok sam došla do mjesta na kojem sada stojim. I još je mnogo stepenica ispred i iznad mene na koje se mogu popeti, ali i ovdje gdje sada stojim – sasvim je dovoljno da bude WOW! Pogled je vrlo bistar i ono što vidim drugačije je, a perspektiva je jasnija.

U životu uvijek možemo birati – idemo li prema gore ili dolje. Što se više penješ na ljestvici života, ti jednostavno vidiš i u sebi znaš da povratka unazad nema. Jer što se više penješ, to se više mijenjaš. Pogled na život je bistriji. Čistiji. Emocije koje osjećaš su jače i dublje. Ti voliš sebe, svoj put, svo trnje i kamenje preko kojeg si hodao prema gore da bi sada vidio more, sunce, mjesec, planine u daljini. Da oko sebe primjećuješ male stvari koje su u drugu ruku tako velike i značajne. I duboke.

Zašto sam rekla – moja godina?

Zato što sam kroz situacije koje su se dogodile ove godine shvatila što je meni uistinu važno, što je to što ja volim, tko sam ja zapravo i koji je moj put kojim želim ići.

Jedva sam dočekala preseliti u veći stan – onda su se dogodili karantena, potres, snijeg, vjetar, izgledalo je kao smak svijeta – i tad sam shvatila da nisam sretnija jer sad živim u većem stanu, bio je prevelik i prehladan bez pola namještaja.

Shvatila sam da je sreća u malim stvarima. Da mogu biti puno sretnija u 40 nego u 80 kvadrata. Da pokraj sebe imam obitelj i da na svu sreću sada nismo razdvojeni nego smo zajedno, pa kud puklo da puklo.

Osjetila sam strah da nećemo moći platiti sve račune jer je muž zbog cjelokupne situacije imao zabranu rada dva mjeseca – nije bio bitan veliki stan, željela sam mir i sigurnost. Došlo mi je da stan istog trena prodam – nije mi ništa značio u tom trenu.

Stiglo je proljeće, najljepše ikad. Priroda je bila tako mirna, zrak čist, ljudi sretni. Puno opušteniji. Mlade obitelji zajedno. Djeca s roditeljima.

Nitko nigdje nije morao žuriti jer su svi radili od doma.

U šumi je sve bilo puno života, više nego ikada. Svaka travka, svaki list je pričao neku svoju priču. Mir, dubina, tišina, radost u srcu.
Odlučila sam se za tretman koji se zove rekonektivno iscjeljenje. Mene je zanimalo. Bilo sam znatiželjna. Između ostalog, smatrala sam da će mi to pomoći na mom putu otkrivanja sebe same i nekih mojih životnih pitanja.

I pomoglo je, sve što radimo za sebe pomogne. Dalo mi je sasvim jednu drugu perspektivu života, otvorilo oči, razbistrilo maglu.

Stiglo je ljeto, lošija turistička sezona, mnogi bez posla i perspektive. Neizvjesnost mnogima. Umrla mi je baka. Da, tužan događaj, ali imala sam priliku proći kroz to iskustvo na jedan potpuno drugačiji i veličanstven način. Pogledati smrt kao novo rađanje, samo u drugom obliku.

Između ostalog, bila sam pune 34 godine osoba koja je imala i upoznala obje bake i oba djeda. Ostalih troje u 85. godini života, još su tu. Mnogi svoje bake i djedove nisu ni imali priliku upoznati.

Kako god, život ide dalje. Živi se. Naše ljetovanje, opet kod obitelji. Ovaj put puna dva tjedna za koja sam mislila da ne znam kako ćemo preživjeti svi zajedno. Izazovno je kad navikneš na život izvan roditeljskog kruga. Ali bilo je ljeto najbolje ikad. Najmirnije ikad. S kim god smo bili u kontaktu, sve je bilo tako super, zabavno i puno emocija.

Poželjela sam u jednom trenutku ipak neki naš mir, neku mirnu plažu, ma barem 2 dana. I dogodila se situacija da smo dobili 4 dana na Hvaru, stan, besplatno. Da ne govorim da smo dobili i auto na korištenje ako eto budemo htjeli đirat po otoku.

Vjerujete li vi u sinkronicitete? Vjerujete li u čuda? Ili mislite da je sve slučajno?

Krajem ljeta upisala sam radionički seminar, ne znam kako bih to bolje nazvala. Razne vježbe, rad na sebi, otkrivanje sebe i nekih svojih skrivenih kutaka. Vrlo bolno, ali iscjeljujuće. Nova poznanstva, novi predivni ljudi, svatko svojom pričom dio je i naše. Nevjerojatno preklapanje u zajedničkoj grupi ljudi koje nikad nisi upoznao, a toliko vam je toga zajedničko. Razumijete se potpuno kao da ste rođena braća i sestre. U konačnici, svi to i jesmo.

Poslije ljeta i vrućine jesen nekako dobro dođe. Da se smire dojmovi, malo da se čovjek i rashladi od vrućine. Novo iskustvo, prvi polazak djeteta u vrtić. Na poslu promjene u skladu s uputama Stožera i svašta nešto i opet neka nova neizvjesnost.

Ali želja za onim da mi bude dobro i da ja budem dobro nikad nije prestala.

Učila sam i dalje od svih onih koji su za mene u tom trenutku bili vrijedni moga vremena i za koje sam smatrala da znanju više o tajnama života, mudrosti življenja i koječemu još. Jesen je bila obojana svim bojama. Nikad prije nisam toliko uočavala sve te nijanse. Promišljala sam o prirodi i njenim ciklusima. Ne odbacuje stablo listove tek tako. Sve ima smisla. Stablo kao i mi – da bi došlo nešto novo, moramo pustiti ono staro. Listovi otpadaju, stablo se ne boji. Ne boji se da će ostati golo. Ono zna da će opet idućeg proljeća imati listove, nove, svježe i pune života.

I mene je moj život gurao dalje. Konferencija Žene i novac bila je još jedno predivno i životno važno iskustvo. Tamo se nešto dogodilo, na suptilnoj i nevidljivoj razini, ali snažnih emocija koje nikoga ne bi ostavile ravnodušnim.

Kada osjetiš, strahu usprkos, da te nešto nevidljivo gura naprijed. I bojiš se, tisuće misli i sjećanja prolazi glavom, ali nezaustavljiv si. Ideš naprijed, ne znaš gdje, ali znaš da ćeš stići tamo gdje trebaš. Ovaj put sam prvo uplatila kartu za Konferenciju i rekla da ću račune već nekako platiti. I sve je bilo plaćeno. Posložilo se, ne znam kako, ali nije ni važno više, zar ne?

Svakodnevne sitnice i situacije uvijek donesu razne uvide, pitanje, nedoumice. Nisam se dala zapetljati u njih jer sam bila u stanju da ih sve češće promatram kao da nisu moje. Da samo budem promatrač sa strane. I promatram.

Svaka situacija koja me zaboljela, svaka situacija koja je u meni izazivala strah, nesigurnost, nedoumice za mene je bila samo kompas. Pokazivala je smjer. Gdje trebam ići, a gdje se više ne želim vraćati. I naravno, sve je to davalo jasan uvid u to – gdje sam sada.

Nakon nekog vremena poslije Konferencije, ponovno sam osjetila košmar u glavi.

Puno želja, ideja, ali ne znam što s tim. Odakle krenuti. Novac povuci – potegni. Ima ga, ali brzo ode. Tekući troškovi kao rijeka, samo ide.

Odlučila sam se ponovno na nešto o čemu sam duže vrijeme razmišljala. Opet tretman. Nešto s predačkim linijama. Duboka stvar. Ali, nisu to tretmani – odem na masažu pa mi malo izmasiraju vrat i leđa i super sam do iduće situacije.

Ne. Ti tretmani, ako ih mogu tako nazvati, su za mene kao tuš na kraju dana. Opereš sve ono što ne valjda i što ti više ne treba, a kad si čist, osjetiš lakoću. Bistriji si pa i jasnije vidiš. Tako i to. Tretmani koji otvaraju pogled na prošle rane i zacjeljuju. Kad ih upoznaš i shvatiš s kojom su svrhom bile u tvom životu, kada promijeniš pogled na njih i sve situacije i ljude koji su bili dio toga – te rane više ne bole. Ne žuljaju. Ne smetaju. Jer ih ti gledaš drugačije. Jer si i ti sada drugačiji.

I kad si drugačiji, drugačije se ponašaš, drugačije radiš, misliš. Sve si bliže samom sebi. Svjestan si svojih dubokih želja, onog što ti uistinu jesi. Ne ono što su ti govorili dok si bio mali i što danas čuješ od svoje okoline. Ne, to nisi ti.

Jesi li stvarno inženjer arhitekture? Ili si zapravo pjesnik u duši, ali rekli su ti da se od toga ne zarađuje? Jesi li možda poznati i uspješan odvjetnik koji živi u velikom gradu i idol si mnogima, ali ti zapravo čezneš za malom drvenom kućom na selu i sa svojom malom obitelji? Možda si pristojno odgojena djevojčica koja je već 20 godina u braku pa si toliko pristojna da sve trpaš u sebe jer ne smiješ izreći svoje mišljenje niti svoje želje, a kamoli pokazati emocije jer moraš biti čvrsta pa imaš problema sa štitnjačom? Možda sa srcem? Možda si siva jer živiš, a zapravo si mrtva iznutra?

Jesu li ovo teške riječi?

Jesmo li se spremni zaustaviti i zapitati – Tko sam ja?

Tko sam ja kad me nitko ne čuje i kad me nitko ne vidi?

Kad skinem doktorsku kutu, kad skinem menadžersku kravatu?

Jesam li zaljubljenik u pisanje stihova, jesam li dobar stolar, volim li pjevati iz sveg glasa dok nitko ne čuje? Znam li ja uopće što volim?

Kraj 12. mjeseca i božićne dane dočekala sam u uzbuđenju zbog realizacije jedne od svojih ideja. Danima i noćima se sve intenzivno vrtjelo u glavi, budila sam se i lijegala na spavanje u svako doba dana i noći. Ideja se materijalizirala – ugledala je svjetlo dana. Je li realizacija bila uspješna – svatko bi iz svog kuta mogao reći različito. Za mene je najveći uspjeh bila sama realizacija i stvaranje nečega u javnosti bez straha što će drugi reći ili misliti o tome! Zvučat će nekima vrlo banalno. Ali vjerujte, meni nije bilo.

Prije 5 ili 10 godina ovo su bili samo snovi jednog sanjara. I ono što uspijevaju samo oni neki drugi, sretniji, hrabriji, uspješniji.

Ali ne, to smo svi mi. Ako sebi dozvolimo da upoznamo svoje strahove, ako vidimo što nas i zašto koči. Izaći iz zazidanog okvira je tako lako.

Samo nas jedan korak dijeli od druge stvarnosti.

Ali za taj moj jedan korak trebale su godine. Puno uloženog vremena, novaca, radosti i tuge, uspona i padova. Ali kad sada gledam unatrag, sve je imalo smisla. I sve je bilo sa svrhom.

Mislila sam da će ovo biti još jedna godina i još jedan 12. mjesec i zbrajanje koliko je još novaca ostalo. Ali – ove godine novac samo stiže. I da, doživjela sam nekidan novce koji su stigli iz neočekivanog izvora i novce koje sam zaradila radeći ono u čemu sam uživala (i pri tome ne mislim na posao koji inače radim).

Svrha života je biti sretan. Biti sretan s onim što imaš sada. Raditi to što voliš i što te čini sretnim.

Zadnja 2 mjeseca sam jako puno vremena radila baš neke male stvari koje me vesele i stavila sam ih na prvo mjesto. Cijeli ovaj kraj godine je upravo dokaz i predivna posljedica svih ovih divnih, sretnih dana, sati i minuta.

Meni je ova godina bila čarobna! Šaka suza, vrića smija mogla bih reći. Ali – vrijedilo je.

I još nije gotova. Još je nekoliko dana ostalo do samog kraja ove godine.

Zašto to ne iskoristite? Zašto ova godina ne bi bila i VAŠA GODINA?
P.S. Ne zaboravite – samo je potreban TAJ jedan korak. 😊

Foto: Unsplash

Stavovi kolumnistica nisu stavovi uredništva portala Žene i novac.
Novosti
Pretplatite se besplatno i primajte naše nove članke i popuste u inbox!
Share on facebook
Facebook
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on linkedin
LinkedIn
Share on twitter
Twitter
Share on pinterest
Pinterest
Share on email
Email

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

zatvori
Krenite tipkati da biste vidjeli postove koje tražite.

Košarica

zatvori
Scroll To Top