Željka Maras: Koliko god bila udobna pozicija osobe koja ne mora sama privređivati, zapamtite da “besplatan ručak” ne postoji
Željka Maras poznata je poduzetnica koja se godinama bavila novinarstvom i korporativnim marketingom, a svoju ljubav prema kuhanju pretvorila je u brend Jedem doma. Osnivačica je i voditeljica kulinarskih radionica u Zagrebu.
Željka: Novac sam počela zarađivati pišući, a nakon tri desetljeća raznorodnih karijera, kao da se krug zatvorio i ja ponovno zarađujem na isti način – pišući.
Raditi i zarađivati sam počela vrlo rano, još u trećem razredu srednje škole. Naime, od najranije sam dobi obožavala čitati i pisati te sve što ima veze s pisanom riječi, pa je jedna od mojih prvih igara još u vrtiću bilo izrezivanje novina i preslagivanje tog kolaža u vlastiti časopis. Kroz cijelu osnovnu školu džeparac sam trošila na talijansku Gioiu i njemački Bravo, tada naš jedini prozorčić u svijet zapadnih glossy magazina.
Kad se u ljeto 1994. godine na hrvatskom tržištu pojavio Teen, prvi časopis za tinejdžere koji je sličio luksuznim časopisima sa Zapada, sva oduševljena, napravila sam jedan hrabar potez. Nikome ne rekavši, napisala sam pismo glavnoj urednici Stelli Bogdanić, u kojem sam samouvjereno ustvrdila da sam upravo ja prava osoba da postanem njihova novinarka. Pozvala me je na sastanak, svidjela sam joj se, i tako sam u trećem razredu gimnazije počela redovito pisati za Teen. Od prvog honorara, a sjećam se da je iznosio 100 njemačkih maraka, kupila sam sat.
Teen i Tena, časopisi istog izdavača, obilježili su idućih deset godina moga života i karijere. Bila sam u stalnom radnom odnosu kao novinarka i urednica i za cijelo vrijeme studija germanistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu. Po Teenu me mnogi ljudi moje generacije i dan danas pamte.
2004. godine, austrijski izdavač Styria, vlasnik Večernjeg lista i 24 sata, odlučuje pokrenuti liniju svojih glossy magazina. S 27 godina postajem glavna urednica njihovog celebrity magazina Elite, zamišljenog kao pandan Gloriji i Storyju. Bilo je to zlatno doba hrvatskog pisanog novinarstva i ja sam tako mlada dobila tim od 30 ljudi, tajnicu i predivan, veliki ured sa staklenim stijenama na vrhu Vjesnikovog nebodera. Ta je epizoda trajala manje od dvije godine, kada je časopis ugašen.
Uskoro se selim u Rijeku, gdje se udajem i postajem majka, te upisujem poslijediplomski studij marketing menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Sljedeća stanica moje karijere jest vođenje odjela marketinga i odnosa s javnošću riječke brodarske tvrtke Jadranski pomorski servis. Divno je to razdoblje u kojem ulazim u jedan posve novi svijet, vrlo drugačiji od šarenog svijeta medija.
Brodarstvo je konzervativan b2b biznis, u kojem marketing ima jedno posve drugačije ruho. Učlanila sam tvrtku u mnoge ugledne međunarodne brodarske asocijacije, pa su mojih 6 godina ondje obilježila i brojna putovanja na europske i svjetske kongrese, a zahvaljujući predanom angažmanu, izborila sam i da Hrvatska 2012. godine postane domaćin europskog kongresa tvrtki specijaliziranih za lučko tegljenje. Taj sam trodnevni event organizirala gotovo posve sama, a u Opatiji smo ugostili smo preko stotinu vlasnika i menadžera brodarskih kompanija iz gotovo svih europskih luka.
Godine 2015., dok sam još uvijek radila u brodarstvu, odlučila sam pokrenuti vlastiti biznis. Naime, u toj sam fazi posao voditeljice marketinga i odnosa s javnošću radila na daljinu, iz Zagreba, i taj mi je angažman ostavljao puno slobodnog vremena. Kako privatno obožavam kuhati, svakodnevno bih odlazila na Dolac i kuhala, nerijetko i sva tri obroka dnevno.
Shvatila sam da vrlo malo ljudi ima vremena i volje činiti to isto, no vrlo bi rado da to netko učini umjesto njih. Čak i obitelji koje imaju pomoć u kućanstvu, u pravilu su nezadovoljne kulinarskim sposobnostima kućnih pomoćnica, pa sam odlučila pokrenuti servis za pomoć u kućanstvu specijaliziran samo za – nabavu kvalitetnih namirnica i fino kuhanje. Nazvala sam ga Jedem doma, ni ne sluteći da će to lako pamtljivo ime moći pokriti toliko različitih formata.
Od 2015. do 2019. godine kuhari i kuharice Jedem doma su za privatne klijente u preko 100 kućanstava grada Zagreba odlazili u nabavu svježih namirnica na Dolac, a potom u njihovom domu kuhali, najčešće za svakodnevne potrebe. Spontano je zaživio način da u jednom dolasku naša kuharica skuha jedno jelo za taj dan, a da cijeli niz drugih jela pretpripremi na način da si klijenti vrlo lako mogu sami podgrijati ili zapeći idućih dana. Taj je format Jedem doma bio moj hobi, a nažalost, takav je bio i s prihodovne strane – nisam tu gotovo ništa zarađivala, no posao je uspijevao pokrivati sam sebe. U jednom trenutku upalila mi se lampica – zašto bismo kuhali kod dvoje, troje ljudi dnevno, kad bismo na isti način u profesionalnoj kuhinji mogli proizvoditi polugotova jela u i takve proizvode ponuditi daleko širem tržištu?
Tako je nastao Jedem doma 2.0, koji je 2019. godine postao proizvođač premium gotovih i polugotovih jela. Naš asortiman sastojao se od kvalitetnih jela u teglicama i vakumiranim pakiranjima, od finih namirnica, koja su bila kao domaća, kao da vam ih je pripremila mama ili teta. U toj fazi imali smo i svoju trgovinu na zagrebačkoj Ilici. Spletom okolnosti, ni taj model s poslovne strane nije pokazao veliku profitabilnost i jedan od najbolnijih, ali nužnih poteza u mojoj karijeri bilo je zatvaranje cijelog pogona Jedem doma 2021. godine.
Nakon toga, razmišljala sam što dalje. Budući da smo imali jak community okupljen oko brenda Jedem doma, a ja sam ionako neprestano pisala i fotografirala hranu, odlučila sam dotadašnju web stranicu jedemdoma.hr transformirati u svojevrsni web portal o kućnom kuhanju i kulturi doma. Pisanje o hrani donijelo mi je brojne suradnje s drugim tvrtkama i brendovima, koje su za svoje potrebe trebale usluge pisanja ili, kako se to danas pomodno zove, copywritinga.
Malo pomalo, spontano i neočekivano, vratila sam se svom najvećem talentu – pisanju u kombinaciji s marketingom, pa tako danas ponosno mogu reći da svoje prihode ostvarujem gotovo isključivo pisanjem za svoje klijente. Kreiram sadržaj za blogove, web stranice, newslettere, društvene mreže. Pišem i za b2b magazin o industriji luksuza Adria Luxury Society, a zarađujem i od svoje ljubavi prema kuhanju. Naime, krajem prošle godine u suradnji s Martinom Grahovac iz MM Kantine započela sam seriju vrlo posjećenih kulinarskih radionica, koje nastavljamo i u 2023.
Foto: Željka Maras na kulinarskoj radionici u MM Kantini
Željka: Novac je, kako se dosad ispostavilo, moj najveći učitelj u ovom životu. Kroz novac sam iskusila veliko obilje, duboku ljubav, poštovanje, privrženost, sigurnost, nesputanost, slobodu, ali i urušeno samopouzdanje, nesigurnost, propast poslova i prijateljstava, kao i pogled u neke ne baš blistave aspekte sebe.
Otkad znam za sebe, bila sam i previše zrela i ozbiljna osoba za svoje godine, no ne u svim aspektima. U području novca sam čak do svojih četrdesetih bila razigrana i neozbiljna djevojčica koja što poželi to odmah i dobije, bez obzira na doslovnu i figurativnu cijenu svojih težnji. I uvijek je netko bio tu da mi čuva leđa i počisti nered iza mene. Sve dok se jednom nisam našla na vjetrometini sama, suočena s posljedicama vlastitih odluka, bez zaštitnika koji će me izvući. Sretna sam što imam osjećaj da u ovom trenutku i u području novca napokon koračam putem veće mudrosti i osviještenosti.
Velikodušnost jest divna osobina, među moje top tri životne vrijednosti, i iznimno je cijenim i kod sebe i kod drugih. Nikad nisam imala škrte prijatelje ni partnere. Međutim, kao i kod svega drugoga, tanka je granica između vrline i mane. U ovom slučaju, između velikodušnosti i nepostavljanja vlastitih granica. Moja je životna tema određivanje vlastitih granica, pa su upravo zbog toga neke moje faze olakog trošenja novca zapravo bile refleksija slabosti i nekonzistentnosti, a ne nužno velikodušnosti.
Željka: Definitivno na iskustva, iako mi ni stvari nisu mrske.
Kao mlađa bila sam luda za modnim shoppingom. Danas odjeću kupujem puno rjeđe, ali nastojim da to budu kvalitetni komadi. Što sam starija, sve više se uvjeravam u istinitost izreke: Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari.
Iako nemam problem odjenuti neki odjevni predmet iz niskobudžetnih modnih lanaca, realno, kupnja brze, jeftine mode stvara veliku kontaminaciju okoliša i potiče neetičnost poslovanja. Rado kupujem knjige, lijepe rokovnike i olovke, a poseban fetiš su mi fini gelovi za tuširanje i nišni parfemi.
Od iskustava, broj jedan za mene su putovanja i dobri hoteli. Pravi sam hotel junkie i na uistinu dobar hotel spremna sam debelo isprazniti svoj bankovni račun.nNa putovanjima, opet trošim na iskustva. U svakoj destinaciji gdje je to moguće nastojim otići u muzeje, galerije, na lokalnu kulinarsku radionicu, interesantnu vođenu turu s privatnim vodičem, te u zanimljive restorane.
Foto: Željka Maras u Berlinu
Željka: Današnje je vrijeme demokratiziralo marketinške alate više nego ikad i oni su danas dostupni svakome. Nemate budžet za dizajnera? U Canvi možete dizajnirati gotovo sve, od logotipa preko gifova do naslovnice knjige. Na engleskom govornom području dostupni su i brojni slični alati za copywriting, dok ih u hrvatskom jeziku još nemamo na raspolaganju.
Youtube je neiscrpna riznica znanja iz područja raznolikih marketinških vještina, pa samo ako uložite malo truda u istraživanje, u nekoliko sati možete naučiti tajne učinkovitog kreiranja newslettera, oglašavanja na društvenim mrežama ili kako napisao SEO optimizirane tekstove za svoju web stranicu.
Olakotna je okolnost i što su danas mlađe generacije rođene integrirane sa svim tim znanjima, pa ako sami uistinu nemate nikakvog afiniteta prema ovim aktivnostima, sigurno poznajete nekog školarca ili studenta, koji bi s veseljem napravio sve to za vas uz minimalnu naknadu.
Željka: Pitanje je vrlo opsežno i odgovor na njega nastojat ću dati u dvosatnom predavanju na sljedećem retreatu Žene i novac u Lici. Postoje neki standardni koraci koje je nužno slijediti poput identificiranja problema koji svojim proizvodom ili uslugom želimo riješiti svojim klijentima, istraživanja tržišta i konkurencije, određivanja ciljne skupine, kreiranja imena, slogana i vizualnog identiteta, kreiranja poruke koju želimo poslati zainteresiranoj javnosti, osmišljavanja i implementiranja cjelovite marketinške i komunikacijske strategije, ali i vrlo egzaktnih tržišnih aktivnosti poput prodaje.
Željka: Po svojoj definiciji, luksuzni brendovi su proizvodi i usluge kojima konzumenti pridaju obilježja visoke cijene, kvalitete, estetike, ekskluzivnosti i iznimne vještine potrebne da bi ih se kreiralo. Jednostavne formule naravno nema, ali jedan od ključnih parametara pri kreiranju luksuznog brenda visokog cjenovnog razreda jest pitanje: jeste li i sami spremni toliko platiti za određeni proizvod ili uslugu?
Plastično govoreći, ne možete stvoriti ultra luksuzni hotel u kojem noćenje stoji 1000,00 eura ako nikad sami niste ili ne biste platili 1000,00 eura za noćenje u hotelu.
Foto: Željka Maras i Ana Ljevar u Humed Pharmi
Željka: Moje bake i djedovi živjeli su seoskim težačkim životima, gdje se iznimno teško fizički radilo, uz puno muke i odricanja od komocije i životnih užitaka. Verbalno se ne sjećam da smo ikad razgovarali o novcu, ali ta težina generacija ispaćenih ratovima, velikim seobama, nesposobnih za pokazivanje dubokih emocija i iskazivanje svojih istinskih potreba, s krvavo zarađenim novcem dostatnim tek za osnovne potrebe, sigurno je na neki način upisana i u mom genetskom kodu.
U svojoj roditeljskoj kući upila sam osjećaj obilja, na čemu sam mami i tati iznimno zahvalna. Iako moji roditelji u doba moga djetinjstva možda i nisu imali više novca od roditelja mojih vršnjaka, imala sam osjećaj da živimo komfornim životom u kojem novac možemo s veseljem potrošiti na kvalitetnu hranu, dobar komad odjeće ili neku aktivnost koja nas raduje.
Međutim, odrastajući, ne znam od koga i ne znam kako, u podsvijest mi se uvuklo jedno pogubno uvjerenje: dobar život pun obilja je za mene moguć, ali ne na način da ga zaradim sama. Uz mene je uvijek bila neka autoritativna muška figura, oca, šefa ili supruga, koji bi mi omogućili veliko obilje, pri čemu ja ne moram preuzeti preveliku odgovornost, ali zauzvrat moram biti dobra.
Ponavljam, ne sjećam se da mi je to ikad itko rekao, ali s tom porukom u podsvijesti dovukla sam se do svojih četrdesetih, kad mi se to potpuno destruktivno uvjerenje vrlo plastično ukazalo u nizu problema u kojima sam se našla. Sva sreća, polako ali sigurno pokazujem sebi da to nikako nije istina.
Željka: Moj sin je u mnogočemu prirodno mudriji od mene, pa tako i u pogledu novca. Od rođenja je vrlo intuitivan i spretan s njim i tema financija ga iznimno zanima. Sa 6 godina, kad je dobio svoj prvi mobitel, prva aplikacija koju je skinuo bio je – konverter valuta.
Danas s nepunih 16 godina financijski je vrlo informiran, pravog poduzetničkog mindseta. Obožavam naše razgovore o novim poslovnim idejama i kako ih provesti u djelo. Volim čuti njegovo mišljenje i o mojim poslovnim potezima jer ima sjajnu perspektivu, koja se najčešće pokaže točnom.
Djeca od nas uče promatrajući nas, a ne slušajući naše savjete, pa tako vjerujem da je moj sin od mene puno naučio o novcu, osobito posljednjih godina. Iz velike je blizine gledao moje financijske krahove te način na koji se nosim s poteškoćama. Mislim da je lekcija bila dobra, i za mene i za njega.
Željka: Pogrešaka s novcem imala sam bezbroj. Nabrojit ću samo neke: nisam štedjela, trošila sam iznad svojih mogućnosti, upuštala sam se u prevelika zaduženja, bila sam sklona prevelikim financijskim rizicima, sav svoj novac uložila sam u jedan poslovni pothvat koji nije uspio, nisam redovito plaćala svoje financijske obaveze, kad sam imala novca, trošila sam ga na užitke umjesto da ga investiram, bila sam nesklona financijskom analiziranju i planiranju, novcem umjesto stavom nastojala sam kupiti mir i poštovanje.
Željka: Financijska sloboda temelj je svim drugim osobnim slobodama. Kad imate svoj novac, lakše je postaviti granice i ne pristajati na poslovne i privatne odnose koji vas ne zadovoljavaju.
Koliko god bila udobna pozicija osobe koja ne mora sama privređivati za dobar životni standard, na kraju se uvijek sve svede na staru američku izreku: Nema besplatnog ručka.
Foto: privatna arhiva Željke Maras
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
